Marketing
Kolumna petkom #1: Katolička vjera i strah
Biti katolik je nešto najteže na svijetu! Ovu sam rečenicu čuo prije nekoliko godina od jednog svećenika i, moram priznati, isprva mi je zvučala kao veliko pretjerivanje. Odrastajući u vjerničkoj obitelji u provinciji, gotovo da mi je bio nepoznato kako izgledaju životi ljudi koji nisu katolici. Što rade na Božić? Kako se vjenčavaju? Kako se pokapaju? U čemu pronalaze utjehu? Samo su neka od pitanja koja jednostavno nisam imao kome postaviti. Kršten sam u Crkvi, naravno, ne svojom voljom, nego voljom mojih roditelja. Moglo bi se reći da su mi na taj način nametnuli katoličanstvo, da mi nisu dali pravo izbora. No, isto tako mi nisu davali pravo izbora u mnogim drugim stvarima... Recimo kada sam htio ukrasti susjedu sličice nogometaša, kad sam htio prešutjeti da sam susjedi razbio prozor na kući, kad sam se htio igrati s društvom umjesto ići u predškolsku, kad su me tjerali da jedem kelj čušpajz iako bih radije pojeo tanjur kerozina... Puno toga su činili protiv moje volje. Ali eto, valjda su na to imali pravo zato jer su mi bili roditelji.
Slali su me i na vjeronauk. U drugom razredu osnovne škole, još tamo davne 1990. godine kada su se petokrake još ponosno vijorile s gotovo svih pročelja na dan Republike. Isprva se vjeronauk svodio na pjesmice, često toliko trivijalnih riječi da su mi čak i u toj dobi zvučale besmisleno. Poslije su dolazile složenije teme. Istočni grijeh, ispovijed, pokora, žrtva, molitva, kajanje, raspeće... Sve jako teške riječi, pogotovo za dijete koje tek počinje otkrivati svijet oko sebe. I reče svećenik: Bog sve vidi i sve zna! Moram priznati da mi je pomalo ta pomisao bila zastrašujuća. Pa ja ne želim da netko vidi kad radim nešto podmuklo, kad lažem, kad se tučem, kad se svađam, kad ogovaram... Želim da vidi samo kad sam dobar, nasmijan, kad molim na koljenima, kada idem redovito na misu, kad znam sve odgovore na vjeronauku. Razmišljajući danas, istina, u to doba sam sigurno osjećao određenu dozu straha prema Onome gore i često, kad bih bio sam, iz straha odlučio ne ukrasti kolač s tacne na Veliki Petak. Jednako tako bih osjećao mučan grč u želucu kada bih samo dodirnuo bez pitanja nečiju tuđu stvar. On sve vidi, On sve zna ... stalno je odjekivalo u mojim ušima.
Kasnije, kao muškarac u kasnim dvadesetima, kada se život već zahuktao i prvi ozbiljni životni problemi zakucali na vrata, opet sam počeo ozbiljnije razmišljati o Bogu. Pitao sam se gdje je nestao taj strah koji sam imao kao dijete? Zašto više ne razmišljam o tomu da me On stalno promatra i bilježi u libar moje dugove i moje zasluge? Sjetio sam zgode iz svoga djetinjstva, kada sam tek krenuo u školu, i oštrih riječi moga oca da moram obavezno paziti da prelazim cestu samo onda kada je na semaforu zeleno svjetlo za pješake jer će me on iz daleka promatrati. Rekao mi je da ja njega neću vidjeti, ali on mene hoće. I eto čuda, nisam pretrčavao cestu. Tada sam počeo razmišljati o svome ocu koji me "gleda" kako prelazim cestu i o svećenikovim riječima kako Bog sve vidi i sve zna. Zbog riječi njih obojice osjećao sam određeni strah, priznajem, strah zbog kojega nisam pretrčavao cestu, lagao, krao, tukao se, strah zbog kojeg sam jeo kelj čušpajz...
Danas taj strah je zamijenio osjećaj zahvalnosti jer vidim koliko me je on u djetinjoj dobi sačuvao od mnogih loših stvari. No, kad sam jednom porastao, iako je strah iščezao, ja sam ipak imao potrebu da budem "dobar". Nisam nikada razmišljao o libru i da svojim odabirom da činim dobro zaslužujem nešto na nebesima. Ono o čemu jesam razmišljao jest odnos. Odnos prema Onome oko čijeg postojanja na intuitivnoj razini nisam imao ni najmanjih dvojbi. Onome koji je bio tu za mene, ne zato da bi bilježio moje grijehe i moja dobra djela, nego zato jer me voli. Jer je, kako dobra knjiga kaže, On sam u svojoj suštini ljubav. Jer mi želi dobro. Samom činjenicom da postojim on je dokazao sebe i svoju ljubav prema meni. A što ja činim? Kako mu uzvraćam? Moje je pravo da izaberem drogu, laž, krađu ... Ali kako da poslije izađem pred svoga oca? Kako da prljavih ruku stanem pred njega? Da li ću izabrati činiti dobro jer ga se bojim, ili možda iz ljubavi? Imati dijete i vidjeti ga kako čini zlo vjerojatno je najbolnija stvar koju roditelj može doživjeti. I ta je bol to jača što je ljubav roditelja veća. A kolika je tek onda bol Onoga koji nas je stvorio? Onoga koji je ušao u bespuća ništavila i svojom riječju tako savršeno posložio zakone fizike i odnose između prirodnih sila da je iz tog košmara nastao život. Život koji se razvijao i nadograđivao milijardama godina da bi u konačnici rezultirao čovjekom koji je sposoban sam donijeti odluku o tomu hoće li činiti dobro ili zlo. Čovjekom koji odlučuje sam hoće li ocu okrenuti srce ili leđa. Čovjekom koji si postavlja pitanja, koji traži smisao, koji prepoznaje ljubav i koji nastoji na nju odgovoriti. Ne zato jer se boji što će biti u libru zapisano, nego zato jer osjeća u dubini svoga bića da iz kaosa ne može nastati ljubav, da ljubav mora prethoditi svemu kako bi išta uistinu vrijedno moglo nastati. A kako da čovjek odgovori na tu ljubav? Da je ignorira? Da je se boji? Ili možda da je prihvati i pokuša sve da svoje srce oblikuje prema njoj?
Biti kršćanin je nešto najteže na svijetu! Istina! Ali ne zato jer postoji toliko pravila koja kršćanin mora obdržavati kako bi ostvario put u nebo, nego zato jer kršćanin gleda na križ, raspetog Isusa, ljubav koja je stvorila sve iz ničega, i onda pogledavši na sebe, shvaća koliko je nedostojan te ljubavi. No ipak, kako kaže dobra knjiga, ljubav je ljubav zato jer je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne nadima se, ne pamti zlo... Ljubav je ljubav zato jer ne gleda računicu, ne važe pluseve i minuse. Ljubav je odnos. A moj je odabir odabir želim li u tom odnosu sudjelovati ... bez fige u džepu, bez računice, bez straha...
Post je objavljen 10.11.2017. u 10:42 sati.