četvrtak, 29.06.2006.
Dogodilo se...
Dogodilo se i to, potpuno sam poludila. Što se tiče prošlog posta, najbolje bi bilo da uopće ništa ne govorim. To je bio trenutak slabosti i u svojoj nemoći sam napisala nerazumljiv post koji nitko drugi neće moći shvatiti osim mene. Da, znam, sebično od mene, ali jebi ga, takva sam. Skrivam osjećaje od drugih jer mislim da je tako najbolje. I ja sama za sebe sam jedna velika enigma, ali svi se mi tako ponekad osjećamo. Više-manje. Manje-više. No, dobro, to su više moji "halovi" nego stvarno stanje.
I sad više ni sama ne znam šta sam napisala ni da li ima smisla pa bi bilo bolje da prijeđem na ono bitno. Uglavnom, danas sam sasvim slučajno nazvala jednu curu iz razreda da je pitam neš o popravnom, i ona mi je onak usput rekla da sutra imamo pismeni. Molim?!!!!!! A ja nisam niš naučila jer sam mislila da je sljedeći tjedan. Uhvatila me totalna panika koja mi je sad smiješna. Danas navečer ću imati instrukcije pa kolko naučim naučim. Za tjedan dana je usmeni pa još stignem u tjedan dana naučiti cijelo gradivo. Valjda...
Ostala bez riječi pa sada odlazim u nadi da ću ipak naučiti do sutra (barem jedan dio gradiva), a ako ne naučim opet ništa jer za tjedan dana sve to mogu ispravit. Pozdrav
- 15:46 -
nedjelja, 25.06.2006.
Neobična noć
Sinoć sam imala veoma neobičnu noć. Nisam mogla zaspati, zapravo nisam ni pokušala spavati. Jednostavno mi nešto nije dalo da se opustim i zatvorim oči. Već negdje oko pola tri sam shvatila da neće biti ništa od spavanja. U početku sam samo ležala i gledala u strop. Nisam o ničemu mislila i to me iznenadilo. Sve je bilo tako jednostavno u tom trenutku. Tada mi se činilo da ništa nije nemoguće i sve je dobilo svoj smisao. Ne mogu opisati kako sam se tada osjećala jer je neobjašnjivo. Možda bi ipak pomoglo kad bi rekla da sam osjetila nekakvo olakšanje, ali to nije ni približno onome što sam tada osjećala. I naravno, sve se to odjenom promijenilo. U jednom trenutku sam osjetila suzu kako lagano klizi po mom desnom obrazu. Nije mi bilo jasno od kud se ona odjednom pojavila. Tako je sporo klizila da sam je mogla u potpunosti osjetiti. Nakon nekog vremena, spustila se sve do vrata i onda je iznenadna pala na majcu. Bila je to tako velika suza da sam osjećala njenu težinu. Uskoro je majca bila skoro cijela mokra, a niz lice su mi tekli potoci suza. Tek onda sam shvatila da plačem. Bože, pa ja stvarno plačem- pomislila sam. To mi je bilo tako nevjerojatno. Nisam osjećala nikakvu bol, a plakala sam. Nešto kasnije nisam više ništa osjećala. Nastupila je ona praznina koja se kod mene često javlja. Onda mi je sve postalo nemoguće i sve je izgubilo svoj smisao. Opet samo ležela i buljila u strop. Tada sam skužila da svijetli mob. Stigla je poruka. Odmah sam se ponadala da je od neke određene osobe čije ime sada nije bitno. Pročitala sam poruku. Nije bila onakva kakvu sam očekivala, ali sam zato nešto osjetila. Trenutak prije nego što sam pročitala sms se javila nada. Nada koja je probudila osjećaje u meni za koje sam mislila da više ne postoje. Bilo kako bilo, prestala sam plakati, zatvorila sam oči i zaspala sam.
- 23:06 -
petak, 23.06.2006.
Opet mi se ne da smišljati naslov
Od ranog jutra, dakle od 11 sati, sam sigurna da će mi ovo biti jedan od najboljih dana u mom životu. Probudila sam se sa osmjehom na licu, što inače nije svojstveno za mene. Samo se nadam da će dobro raspoloženje potrajati cijelo ljeto. 
Dogovorila sam se sa Ninom (da, više se ne svađamo, to sam zaboravila napisati u prošlim postovima) da ćemo se danas nać. Od kad je škola završila nismo se vidjele, a ona nije iz Zagreba pa se preko praznika rijetko kad viđamo. Ne moram ni govoriti kako mi fali. Nije isto kada se čujemo preko moba i kada se nađemo. No, to sad nije bitno. Najviše me zanima kaj je s njom i Jurajem (Juraj je lik u kojeg je zaljubljena i našli su se jučer pa me zanima da li moja naj frendica ima dečka).
A razlog zašto sam tako happy je taj što je Niko danas išao skinuti gips i navečer ćemo se nać. Još samo da i ta matura i upisi na faks prođu pa ćemo se onda opet moći nalaziti svaki dan. Čak sam razmišljala o tome da ne idem na more ove godine samo kako bi bila s njim. Ne znam, možda sam se zaljubila... Ali o tome nekom drugom prilikom. 
- 14:14 -
četvrtak, 15.06.2006.
Njema više škole!
Napokon! Gotova je škola... Ali ne svima. Među onima kojima još nije gotova škola sam i ja. Heh... Imam popravni iz matke. Ne mogu vjerovati da me rušio...
Sve u svemu, ocjene su čisto ok. Ima petica, ima četvorki, a ima i trojki, ali nema veze, ocjene me uopće ne brinu. Full sam sigurna da će iduća godina biti bolja (što se tiče ocjena).
Kako je jučer bio zadnji dan, dogovorili smo se da ćemo na Jarun. Pola razreda se izgubila a ja sam sa svojom ekipom otišla na potpuno drugi kraj Jaruna i tamo smo se svi tak napili da je bilo ludo. Ja se nisam napila, ali sam bila pripita. Uglavnom, bilo je nezaboravno. Najžešće mi je bilo kada su počeli dolaziti redari i uzimati nam alkohol, a mi im nismo dali. Ma ludnica...
Čim prođe popravni namjeravam na more. Ne mogu više trunuti tu u Zagrebu. Željela bi otići na more i tamo biti sve dok ne počne škola u 9. mjesecu. Već mi je svega dosta. Zaželjela sam se promjene. A ipak, glupo mi je slaviti rođendan bez frendova. No nema veze, neki drugi dan ću misliti o tome.
Nego, što se tiče komentara, reći ću samo jedno; KO TE JEBE. Najjadnije od svega je to što nemaš hrabrosti da mi to sve kažeš u facu. Mene tvoje riječi nisu povrijedile, nimalo, jer iskreno, baš me boli za ono što ti misliš. Već sam ti rekla da meni ne trebaju emocionalno sjebani likovi poput tebe, a to što se ti ne možeš pomiriti s tim da imam dečka i da sam sretna s njim, onda je to tvoj problem koji mene uopće ne zanima.
- 18:26 -
ponedjeljak, 05.06.2006.
Može li gore?
Ma ne mogu vjerovati!!! Ovo je postalo strašno! Tako se glupo osjećam da to već prelazi granicu normalnog. Mislim da sam postala luda. A ako nisam, onda ću tek poluditi. Ništa mi ne ide. Kao da sam zadnja budala. Joj kako sam mutava!! 
Ujutro je još kak ti sve bilo ok. Sanjala sam predivan san (već dugo nisam sanjala nešto tako lijepo), a onda kada sam skužila da je ipak bio samo san tak sam se rastužila da je to bilo grozno. Šteta što je bio samo san. Bila sam tako sretna. Već dugo nisam osjetila takvu sreću. Ali da, to je bio samo san. Samo san... 
Jedva sam se dovukla do škole i kad sam došla u školu odmah sam požalila zbog toga. Prvi sat smo pisali test iz latinskog (prijevod) i totalno sam se zbunila. Jednostavno sam se zblokirala i nisam mogla ništa pametno napraviti. Još me profa prcala u mozak zašto nemam veliki papir. Kao da je bitno na kakvom papiru pišem. Očekujem da ću dobiti barem dvojku. To će mi biti prvi put da neću dobiti 5 iz latinskog. Stvarno mi ništa ne ide. 
Na drugom satu mi je već došlo da nekog ubijem. Imali smo engleski i profa me tak nabrijala da sam od onda cijeli dan živčana. Što se tiče ispravka iz matematike, čini mi se da je to ipak bio neispravak tako da još jednom potvrđujem da mi ništa ne ide. Baš se jadno osjećam zbog toga... 
I onda mi pod tjelesnim dođe Nina i pita me zašto sam ja nju odjebala. Da si više kao nismo super kao prije i bla bla bla bla. Nisam joj ništa konkretno odgovorila nego sam samo mudro šutila. Izgleda da sam sad uništila sve šanse da se ipak počnemo opet družiti, ali ne, ja moram sve zajebati.
Kad sam išla doma poslala sam joj poruku u kojoj joj objašnjavam da nisam ja nju odjebala, nego je ona mene. I da smo si nekad bile super, ali da je to ipak bilo samo nekad. I da ne znam šta da radim, možda je problem u meni, ali imam dojam da je njoj totalno svejedno.
I je, svejedno joj je. I mene to užasno boli jer već dugo nisam bila s nekim tako bliska i onda me ona na kraju povrijedi. Možda sam ipak u svemu pretjerala, ali užasno boli to što je njoj svejedno.
- 21:30 -
nedjelja, 04.06.2006.
Ljubav liječi sve rane?
Hm... Ne bih se baš složila da ljubav liječi sve rane. To je preveliki klišej za mene. Ali tko misli da je tako, neka mu bude. Po tom pitanju volim biti realna.
Anyway, next week će mi biti jako naporan. Samo za sutra moram napraviti referat za tjelesni (moja škola je iz kamenog doba pa nemamo dvoranu, a to znači da moramo učiti teoriju iz tjelesnog), pišem latinski i ispravak iz matematike. Naravno, nisam ništa učila niti namjeravam. Šta bude bude. Volim sve prepustiti slučaju i gledati kako sve ide u p.m.
Još nisam nabavila ispričnicu za ona dva dana pa mogu očekivati da će mi raska nešto brijati na tu temu, a mene boli. Uvijek mi na kraju opravda. Ja sam možda jedina koja nema ni jedan neopravdani u razredu. Ne zato što ne markiram nego zato što se znam izvuć i smuljat raski takvu priču da jadna povjeruje. To je umijeće. 
I dalje ne razgovaram s Ninom. Izgleda da je njoj svejedno. To me malo boli. Ali ipak glupo mi je da mi je žao zbog toga jer toliko toga me živciralo kod nje. Nikada nije slušala šta joj pričam. Ali baš nikada. Nakon nekog vremena me to počelo deprimirati. A kome ću pričati gluposti ako ne njoj? Čini mi se da ću uskoro sve detalje počet pisati na blogu tako da svi vide šta me muči.
I sad ono vječno pitanje koje me netko stalno pita:
Imam li dečka?
Odgovor je:
Šta te briga!
- 21:59 -