ponedjeljak, 01.05.2006.
Nešto dubokoumno
Razlog zašto sam se odlučila da pišem post u ovo vrijeme je potreba da napišem nešto dubokoumno (ako je to moguće).
Cijeli današnji dan sam provela razmišljajući o glupostima (kao i uvijek). Misli su dolazile i odlazile. Svaki put kada bi pomislila na nešto to nešto bi se ubrzo zamijenilo nečim drugim, nečim još glupljim.
Ne mogu sa sigurnošću reći o čemu sam to točno mislila jer ni sama nisam sigurna. Sve se to nekako prebrzo odvijalo tako da sam izgubila pojam o svemu.
U početku sam mislila o onome što bi se moglo dogoditi. Uživala sam kada sam se vidjela u mislima kao sretnu i uspješnu osobu. Stvarno sam uživala u tome. Naravno, ubrzo je to preraslo u slatko sanjarenje pa se ni ne čudim što sam tako nisko pala kada sam se vratila u stvarnost.
Nakon toga sam mislila o onome što je bilo. E, tada sam se stvarno namislila. Puno je toga što mi se dogodilo. Što dobrog što lošeg. Šteta što sam jedna od onih koji uglavnom pamte loše stvari. Naravno, sjetila sam se i ljipih trenutaka, ali su ružni dominirali...
Tužno, zar ne?strong>
A možda me danas samo pere takvo raspoloženje. Sigurna sam da nije sve tako crno kao što se možda sad čini.
Ne znam...
Osjećam se tako prazno... Totalno prazno... Kao da me nema... Polako nestajem i svjesna sam toga... Zašto nešto ne učinim da to spriječim? Zašto sam čekam dan kada ću potpuno nestati? Zašto?
Čekam tebe da me spasiš, a tebe nema, nema i nema. Nikada te nema. A i kada si tu, ne osjećam te.
Fališ mi... Kako ne kužiš? Jako mi fališ... Ne zna više šta da radim...
Osjećam se tako prazno... Totalno prazno... Kao da me nema... Polako nestajem i svjesna sam toga...
- 22:39 -