On, Ludilo i Ja
Rijeke maslinova ulja
"Ako pristaneš, imat ćeš jubav, krv, znoj i suze. I rijeke maslinova ulja. Ako ne pristaneš, jedan lipi prsten i to je to. Nemoj se zajeba!!!" - tim riječima me zaprosio. Ništa romantičnije nisam u životu čula. Bilo je iskreno i prožeto ogromnom ljubavlju. Ali i patnjom. Tu patnju sam ja odlučila riješiti. Izliječit ga od nje. Tada sam čvrsto vjerovala da ljubav to može. Pa ljubav može sve! Zar niste gledali američke filmove i čitali ljubavne romane?!? Da, da...
Oboje smo tada bili u kasnim dvadesetima, vrijeme nam je uostalom više. Nije, zaista smo oboje to htjeli, kočile su nas financije. Ja diplomirala, ali posla nema, on nije ni studirao, radi sezonski. Nekretnina nema, osim kata njegove obiteljske kuće. Proklete kuće. Tako ju je on nazivao. Ja sam bila uvjerena da pretjeruje i da ne może biti tako strašno pa sam objeručke prihvatila tu opciju kao jedinu. Iz grada se preselila na selo, jer ljubav je na selu ;) I bila presretna. Vjenčali smo se na jednu staru godinu, tulum je, kažu svi, bio za pamćenje, na nivou najprestižnijih dočeka. Ušli smo u tu novu godinu puni ljubavi i optimizma, prokleta kuća nije izgledala ni ružno ni prokleto, izgledala je kao naš dom. Optimizam, bar moj, je lagano splasnuo kad se moja žarka želja da postanem majka, nije neko vrijeme mogla ispuniti.
"Bit ce to sve ok!" - tješio me on i nastavio besposličariti dok sam ja po liječničkim ordinacijama tražila rješenje. Uvijek tako, on pasivan, ja preaktivna. Balansa nigdje, a ja uvjerena da je to u redu. Da će sve izaći na dobro. Nije naravno.
Nakon nekih godinu i pol' dana, došlo se do uzroka neplodnosti koji je relativno jednostavno odstranjen i ja sam napokon bila trudna. Optimizam se lagano vratio. Nakon prokreativnog, došao je i profesionalni uspjeh, ugovor na neodređeno!!! Financije su na neki način riješene. Zahvaljujući Bogu i meni, njemu ne.
Njegov doprinos svemu su rijeke maslinova ulja. Ne radi nigdje, ali ima 300 maslina!!!
Sadio ih je svojim rukama. Sad doduše ne radi ništa oko njih jer uz ludoga ćaću jednostavno ne može. Pa 'ko bi moga' s luđakon raditi?!? Nije on kriv, to se jednostavno ne može. Pa zato sjedi doma i igra igrice.
Za mene nikad nije bilo toga što ne mogu. Pa sam ja počela, uz ludog svekra, ići u te masline. Jer on neće, a netko mora. Godinu po godinu, posla sve više, ja sve više podmećem svoja leđa, ne iz moranja, već stvarno iz gušta, ali gušti nisu gušti dok balansa nema. Dok jedno radi sve, a drugo ništa. Ali nije on kriv, s ludim ćaćom se jednostavno ne može!!!
Lako meni, nije to moj ludi ćaća...
I tako se 300 maslina kroz 15-ak dana branja od zore do mraka, pretvaralo u rijeke maslinova ulja. Kojeg sam ja obožavala. Baš zato što sam ostavila svoju krv, znoj i suze da bih ga imala. To je ulju davalo poseban okus. Okus zadovoljstva. Njemu je imalo isti taj okus, iako se nije ni uznojio ni umorio.
Neću ga nikad ostaviti, znao mi je reći, jer će mi previše faliti njegovo ulje ;)
Evo, živim skoro dvije godine bez njegova ulja. Gorko je bilo u početku, ali sve je lakše. A nakraju, to ulje na neke čudne načine ipak dođe do mene pa me tješi. Govori mi "hvala na trudu i ljubavi koju si mi dala" kad već to nitko drugi neće da kaže. I bude opet onako ukusno kao u najboljim našim danima.
A 300 maslina?
Drugi ih sada beru...ona s nevinijim rukama ne, on idalje ne. Ludi svekar ubere koliko može, a ostalo pokloni ljudima.
Drugi ti masline beru, a ja te više ne volim.
