subota, 03.12.2005.
Jučer sam bila na velikom obiteljskom okupljanju. Proslava 50-e godišnjice braka moje bake i djeda. Nisam ni znala koliko obitelji imam. Većinu njih nisam nikad ni upoznala ili ih se ne sjećam jer sam bila u pelenama poslijednji put kad su me vidjeli. Mrzim takva okupljanja, a ovaj put me mama čak prisilila da odjenem haljinu. Ja u haljini??? Ja koja se ne odvajam od traperica i skechersica? Nisam imala izbora i prihvatila sam sudbinu. I tako ja ležerno uđem u veliku prostoriju gdje se slavlje održavalo kad odjednom... muk. Svi počinju ispitivati moju baku jesam li joj ja unuka. I odjednom... stampedo prema meni. "Joooj, kako si narasla, proljepšala se", "Nikad te ne bih prepoznao/la"... itd, itd. Morala sam svima reći da imam dečka jer bi mi u protivnom već ugovorili brak s nekim "slatkim" dečkom.
Jedva sam izdržala tih nekoliko sati, a neka teta od moje mame mi je čak gurnula u ruke papirić sa telefonskim brojem sina neke njezine susjede. Joooj... teško je biti jedna unuka u obitelji. Sad trebam 3 dana samoće da se oporavim od tolike "društvenosti".