Navikavam se na nove leće... sve je nekako iskrivljeno kao na slici gore i na slijedeće dvije koje namjeravam priložiti današnjem postu.
Danas sam shvatila kako bi se lako mogla propiti zbog posla. Sjela sam na marendu i naručila amaro. Njegov gorkasti okus, dok je polagano klizio mojim grlom u moju nutrinu, smirivao me je u potpunosti. Zaustila sam da naručim još jednog i pogled mi je pao na sat... bilo je 11 i 30 ujutro... sjedila sam sama u kafiću... ni mjesto, ni vrijeme, ni dan za piće...
zabrinulo me koliko sam slaba... zabrinulo me koliko sam povodljiva...
čudan dan, čudna ja... slike me tako smiruju, a danas je to jedino što samoj sebi želim- malo mira i tišine... prebučno je oko mene... jos prilažem jednu i brišem...
Prva namjena ovog bloga bila je da ljudi koji ne stižu otvoriti blog ovdje pišu o svojim frustracijama. Neznam zašto bi to itko normalan želio na svom blogu.
Ljudi se mjenjaju. Evo mene- živi dokaz. Još uvijek radim, al sam puno puno puno manje frustrirana
Kad je baš ono dobar dan- znam ja biti i simpatična