Čija smo uspomena
U kojoj kutiji se nalazi? Gdje? Možda u onih nekoliko albuma poredanih po redu i poretku, baš onako, štreberski točno? Negdje u ladicama, pomiješana sa starim kartama koncerata iz Doma sportova, ponekim dugmetom, papirićem s bakinim receptom, sličicama nekih davnih nogometaša, izgriženom olovkom iz trećeg osnovne. Ne znam i ne tražim. Artefakti ionako nisu dokaz za nedokazivo. Nepotrebni su sve dok bilješka odoljeva vremenu i stoji u armiranom betonu sjećanja.
Pustio sam te da uđeš u priču. Kao što sam te pustio da mi uletiš u zagrljaj, poškakljao te da se nasmiješ, pa da se zajedno cerekamo. I ljubimo. Ljepljivo podne još ljepljivijeg srpnja ispred palače Sponza. Samozadovoljni turisti skupim objektivima bilježe lepete krila golubova i lukove palače, ne mareći za zvizdan, jer zašto tratiti odmor na dokoličarenje u hladu, kad to mogu ostatak godine. Oni su jedina veza s trenutkom. Trenutkom kojeg će za dan dva odnijeti negdje u svoju Skandinaviju, možda u ladice svojih kuća u Brnu ili negdje ili na obale Elbe. Možda je netko od njih pogrešio, pa je opijen suncem krivo odabrao kadar, loše fokusirao, pa okinuo, nek bude što bude, pa naš zagrljaj smjestio u kut, uz sami rub, ali ipak na fotografiju, koju će kasnije neki foto Hans iz Hamburga ili foto František iz Jihlave, možda Jean Jacques iz Toulousa, razviti, fiksirati, oprati i objesti da se osuši, pa vlasniku uspomene predati uspomenu. Tako će i naš zagrljaj i tvoja kosa i moja, izlizane traperice i znojne majice, postati nečija uspomena.
Ne znam kome se obratiti, koga pitati, tko bi mi dozvolio da prekopam Češku, da skeniram sela uz Mainu, da zavirujem po ormarima Bordeauxa, kako bih si dotaknuo fotografiju o kojoj znam sve, a oni ne znaju ništa, jer im se vremenom pomiješala s drugima, onima s Kube, Luxora ili nekakve delte slične Mekongu. Možda je kod onih kikotavih Nizozemaca što su se tog prijepodneva kupali pored nas na Porporeli? Možda? A možda i nije.
Isčezlo je ljeto osamdeset i te godine. Nasukalo se valovima na obale mojih predaka. I ostalo. Zauvijek.
|
