olivera

"...volim te. Toliko da mi klizis iz prstiju, kao sitni pijesak, i sve što te grčevitije želim zadržati, sve to brže nestaješ iz moje zgrčene šake, postaješ zapravo nešto što stalno tražim i gubim, nešto što me čini radosnim i očajnim, jednom riječju, postaješ moj fatum koji me prerasta, koji postaje moj sudac i izvršilac osude istovremeno.
...
Zamalo sam te pozvao. Bila si to zapravo ti. Sve te boje zapamtio sam iz tvojih očiju. Dovoljno je da ih se sjetim, da se sjetim onih zlatnih pjegica na tirkiznoj, opalnoj, pastelno modroj, sivoj ( kako kad ) podlozi, da se sjetim onih arhaičnih i koničnih proreza očiju, onih obrva, smireno zaokruženih iznad tih proreza, da se sjetim tvojih nervoza, tvoje nadnaravne osjećajnosti, tvoje u osnovi nervozne i u osnovnom tonu tragične , tragici sklone prirode. Osjećam ponekad da si ti mene i mogla zavoljeti jedino zbog toga rasula koje mnome vlada a kojem si i sama sklona. Ništa u meni nisi mogla naći do jednu propast koja se bori protiv sebe same, jednu propast koja želi ostaviti trag svoje putanje.
Rano sam puno toga saznao, rano sam bio na vlastitom pogrebu ali dokaz da se sve može pobijediti, pa i smrt, jest to što sam se uspio sav pretvoriti u ljubav prema tebi i tako održati ovaj polomljeni brod na valovima.."
V.T., listopad 1967.