New beginning
Povratak u Piranhu. Koja se sada zove Mansion. Mjesto na kojem je sve počelo. Moj preporod. Moj uspon. Vjera da se nešto može promijeniti u životu, da mogu ostvariti svoje najljepše snove. Nikad do tad nisam smogao snage uletiti supersređenoj curi u visokim štikletinama. Nikad do tad nisam imao hrabrosti prići superzgodnoj ženki. A onda sam u Piranhi proradio, usred zahtjevnog kujišta. Još jedan od klubova koji će mi uvijek ostati u lijepom sjećanju, bez obzira za sve.
Možda se Alijansa raspala, možda više nikad nećemo zaigrati skupa, ali moram reći da sam ipak iznimno zahvalan svojim bivšim timskim kolegama Barakudi, Alonsu i Timi koji su bili uz mene dok sam izvodio svoje prve prave korake u svijetu vrhunskog zavođenja. Da nije bilo njih, tko zna, zauvijek bih ostao na nivou Purgeraja, Žapca, Roka i onih jadnih ''brodova'' na Savskom nasipu. A ja nisam predodređen za mediokritetne utakmice, ja želim igrati među najboljima. I pobjeđivati.
Sad kada sam jači nego ikad, i fizički pripremljen najbolje u životu, vrijeme je za nastupe u bariteljskoj Ligi prvaka, srijedom na R'n'B kujnosti u ex-Piranhi. Za razlike od Gjure gdje je ponuda ženki smiješna, ovdje u Mansionu komadi su brutalni, presočni. Iskonske noge u minjacima i vrućim hlačicama, štikletine od kojih zastaje dah, traperice pune sočnog mesa, face da ne mogu biti bolje: od slatkih varijanti do kujnih. Uz naravno solidne bariteljske konkurente, sve što je potrebno za iskonski spektakl.
Došao sam tamo u društvu Alvara, koji se malo pomalo vraća u svijet uleta i izlazaka, i to u velikom stilu. Svaki put kad odemo na R'n'B kujnost neka ga mala napikira i znakovito gleda, što je samo dokaz koliko je on beskrajno jak. Nije ni čudo da je svojedobno bario 11 komada u mjesec dana, četiri po tjednu. Tada je bio mašina, nemilosrdni plesni baritelj kojeg se slavilo diljem lijepe naše. Nakon tri godine provedene u mirovini njegov povratak odiše optimizmom, jer očito je da još uvijek ima ''ono nešto'', ono za čim ženke čeznu i žele to dobiti.
''Ono nešto'' imaju srijedom u Mansionu i mnogi drugi. Par je frajera izvelo van ženke da ti pamet stane. Od silnog poštovanja prema tim velikanima bombastično sam izjavio da bih bez problema pristao biti sluga i čistiti podove onom što je zbario najzgodniju. Naravno da ne bih bio sluga nikome, to je bila fora, ali bolje veličati i poštivati uspješne, nego biti tipični hrvatski luzer koji ljubomorno gleda sa strane, mrzi i pljuje. Ja sam sportaš i uvijek ću imati veliki respekt prema svima koji igraju ovu igru, uspješnima i neuspješnima. Ovo je momčadski sport, jednako kao i individualni.
Što se samog prostora tiče, mogu reći da je solidno koncipiran i nije bila prevelika gužva ove večeri, međutim neke će preinake morati napraviti kad bude špica sezone i otvori se terasa, jer oni separei nasred podija jednostavno neće moći proći, samo će smetati. Ima ipak sasvim dovoljno sektora u kojima imaš šansu uletiti, a čini mi se da i taj zbijeni podij nudi prilike za igru.
Odlično sam se osjećao, uživao i dobro se zabavljao, ali što se uleta tiče, nisam mnogo toga napravio. Okušao sam se dvaput, oba puta nisam naišao na neki preveliki entuzijazam, ali bio sam izuzetno sretan što uopće nastupam, što nisam doma, i zadovoljili su me i ti mini dijalozi.
Mislim da ću morati razmišljati o nekim preinakama u igri za ovaj klub, jer čini se da ono što prolazi u Pepermintu ovdje neće prolaziti. Ali ima vremena, proljetno-ljetna sezona tek je počela. U svakom slučaju, jedva čekam. Spreman sam na sve izazove koje stave pred mene.