Extreme times
Nikom nije jasno kako ja to mogu izvesti. Kako mogu izaći van do sitnih sati i onda oplesti cjelodnevnu smjenu na poslu, od 9 ujutro do 23. Nije ni meni jasno, ali jednostavno mogu. Teško mi je u subotu ostati u krevetu, kad odem van pokušam otići doma oko 2-3, ak ide, a onda sljedeći dan spašavaš živu glavu na poslu. Već negdje 5-6 sati spavanja je ok, a manje vodi do kalvarije i ogromnog mučenja. Velika me strast pokreće i spreman sam raditi stvari koje normalan čovjek ni ne pomišlja niti je u stanju. Jednostavno želim više od života i tu sam da to ostvarim.
U subotu sam s Lucasom posjetio mitsko mjesto naših bariteljskih karijera. Macao je bio otužno prazan kao i uvijek, ali uspomene su navirale u svakoj sekundi. Riječ je o klubu u kojem je Lucas zbario ženu s najboljom guzicom koju je ikad opipao, a ja sam pak doživio bajkovitu večer s prosvjetljenjem, nakon koje više ništa nije bilo isto. Ne bih bio ovaj čovjek da se ta večer nije dogodila. Bio je to eliksir života koji sam posrkao i nakon toga s nevjerojatnom strašću krenuo dalje, u nove pobjede.
Sada su ovdje bili samo konobari, par mrkih frajera i loših ženki, no onda su pojavile i dvije opake, u ogromnih štikletinama, sređene od glave do pete. Došle su očito samo popiti piće i izmijeniti tračeve. No, mi smo imali drukčije planove. Izveli smo odlično sinkronizirani ulet u kojem je Lucas probio led, uveo me u grupu varijantom koju smo uigrali i završili smo za njihovim stolom. Bilo je zanimljivo vidjeti kako dvije cure, koje apsolutno nisu htjele nikog upoznati tu večer, su s velikim zanimanjem slušale našu spiku. A bile su i zgodne da boli glava!
Lucas je pokušao doći do broja, nije ga dobio, no poanta priče je jasna: naši uleti i zavodnički materijali su čisto zlato. Samo iz nekog razloga naša podsvijest ne vjeruje u njih, stalno kao da nam želi reći: ne valja to ništa, predajte se, svaki trud je uzalud. No, predaja ne smije biti opcija. Nikad.
Nakon Macaa pridružio nam se Alvaro i posjetili smo još jedno meni drago mjesto. Aquarius je klub u kojem sam zbario posljednji put u karijeri, curu u crvenim štiklama. Bio je to krasan potez, sve je te večeri išlo lakše nego ikad. No, istina je da je to bila tek puka sreća, igra slučaja, a meni taj klub po stilu igre uopće ne odgovara. Kao prvo, sve cure koje tamo dolaze su beskrajno maloljetne (15-16god), a ulet koji dominira i donosi plodove je onaj plesni koji mi nikad nije bio jača strana. Ipak, lijepo je što sam uspio i na jednom takvom mjestu gdje moj stil uopće ne prolazi. Naišla je cura od 21 godine, studentica, a s takvima mi najbolje ide. Šteta što sam od nje pokupio boleščinu neku i bio u krevetu dva tjedna.
Sve je to daleka sad već prošlost, a u subotu nismo u Aquariusu napravili ništa. Komada je bilo minimalno i sve su bile ekstremno balave. Ne balave u stilu Saloona, spičkane od glave do pete, nego dječje balave. Gubljenje vremena.
Uslijedilo je tih par sati spavanja, pa brutalna smjena od 14 sati, a zatim i plan ići u Lampaše. U nedjelju navečer. Čak sam i imao dovoljno snage do provesti u djelo, no nisam našao vozača. Bit će sljedeće nedjelje.
Travanj je počeo, više nema ni opravdanja ni vremena za gubljenje. Sljedeća tri mjeseca moramo ići ekstremno. I na poslu. I s uletima. I u teretani.