Saloon is hell
Zamislite disko klub koji se puni zgođušnim full sređenim komadima, koje su još k tome druželjubive, prijateljski raspoložene i bez drame prihvaćaju muške ulete. Zamislite da sve ide jednostavno prelako, puno lakše nego na što ste navikli. I da onda morate napustiti taj klub i otići u totalno kujište! 
Zbilja nismo imali sreće u subotu. Plan je bio otići na brucošijadu Medicinskog fakulteta u Gjuru, i to je bila sjajna odluka, cure koje su punile ovaj klub bile su idealne za naš stil igre, kao stvorene. Međutim, onda se pojavila Lucasova cura s kojom je u svađi, iznenada. Odjednom je situacija postala neugodna, uvjeti za igru su postali neregularni. Morali smo otići, njih dvoje nisu mogli ostati na istom mjestu, a nismo nju mogli potjerati iz kluba. Nije bilo druge nego pokušati negdje drugdje...
Na izlazu sam se upoznao s jednom curom, bacio par fora i kao hipnotizirana me gledala dok sam pričao. Bilo mi je bed otići, no moj wingman se našao u nevolji i morao sam biti solidaran. Napustili smo klub i krenuli u potragu za novim. ''Sanjao sam neki dan da sam zbario u Saloonu'', ispalio sam u autu i eto nas opet na starom dobrom mjestu.
U Saloonu su žene bile još puno zgodnije i još puno sređenije. Opet sam ugledao curu u minjaku sa samostojećim čarapama, najseksi moguća kombinacija. Crvene štikle. Seksi čizmetine. Jebozovne haljinice, traperice i suknjice. Porno noge. Manekenske noge. I kao šlag na tortu: sibirska, neopisiva hladnoća.
Brzo smo okopnili nakon početne euforije. Kompleks Saloona bio je previše za mene. To je mjesto na kojem jednostavno nema zicer situacija za ulet, nema ni mjesta gdje je najbolje stati da bi upoznao curu, ovdje baš ništa ne dolazi lako ili besplatno. Razgovori s curama, ako i nađeš svježine u toj sibirskoj hladnoći, budu kratki i krajnje neugodni. Barem u većini slučajeva.
Svašta smo se nagledali. Mladih koji u prslucima okolo marširaju. Žena koje su pljunute kopije Jelene Rozge. Ljutih faca. Veselih faca koje se pretvaraju u ljute ako im priđeš. Vrlo malo ćelavaca. Čak je i za njih ovaj Saloon enigma.
Muški pisoari bili su prazni. Ekipu je toliko presjeklo da ni pišat nisu mogli. Saloon je bio izuzetno težak zadatak za svakog, a ja sam bio posebno neinspiriran. Toliko znanja o šminki, štiklama, svim stvarima za koje žive komadi iz Saloona, ali ništa nije izlazilo iz mene. Uleta je bilo na kapaljku, više dobacivanja u prolazu koja ovdje teško prolaze. Jednostavno nisam mogao igrati svoju najbolju igru, protivnik me sabio na moju polovicu i nisam prelazio centra. Šteta, jer tako se ne može daleko dogurati u životu.
Izašli smo oko 2 u noći objektivno potučeni do nogu, ali i zadovoljni što ponovo operiramo zajedno nakon dva tjedna pauze zbog moje ozljede. No, vrijeme je da se jednom tom Saloonu stane na kraj. Zreo čovjek svoje komplekse mora izliječiti. Nema više cici mici. Od sljedećeg tjedna počinjem se čeličiti. Za vikend ću ići van u Saloon s jasnim zadacima: prvi put uletiti 5 puta, drugi put 10, treći 15, četvrti 20. A ako kiksam i ne uspijem kompletirati jednu od ove četiri misije, za kaznu moram prekinuti svoju karijeru. Pa da vidimo!
Naravno, ako dobijem broj, Face ili nešto više automatski prolazim misiju. Cilj ovog projekta jest na mjestu gdje su ljudi najneprijateljskije raspoloženi prema tebi pokazati druželjubivost, srdačnost, entuzijazam i želju za igrom. Ako skupim tih 50 uleta u Saloonu, moći ću uletiti bilo gdje, i to s velikom uspješnošću.
Puno sam si komplimenata u zadnje vrijeme davao, veličao se, ali sada ćemo vidjeti od čega sam sazdan. Ako sam zbilja sazrio kao muškarac, promarširat ću kroz ovu misiju bez imalo problema, iako je krajnje neugodna, za mnoge neizvediva jer ta hladnoća boli i ujeda.
No, ja sam profesionalac i moram probiti ovu barijeru....