Injury worry
Prošlo je više od tjedan dana otkad sam se srušio u krevet. Još uvijek sam potpuno razbijen. Nitko ne zna što mi je i što je uzrok tome da se ne mogu nikako oporaviti. Zna se samo da imam nevjerojatno malo snage, da mi srce ubrzano kuca i da sam dehidrirao. A činilo se na početku da je riječ o običnoj virozi, gripi...
Navijači su zabrinuti, žele moj povratak na teren, novu veliku utakmicu. No, u ovom trenutku to se čini dalekim. Sutra vadim krv, u srijedu ću saznati što mi je. Nisam preveliki optimist, rezultati bi mogli biti vrlo loši. Ovo miriše na dugu ozljedu, što mi se nikako ne sviđa jer sam bio u životnoj formi. Prije samo 10 dana...
Sada mi preostaje čekati. Želim taj povratak više nego išta drugo. Sanjam o odlasku u klub, uletima fancy ženkama. Ma, uletio bih bilo kakvoj samo da mogu igrati. Ne bih se žalio ni da me otjeraju kao psa, kažu mi da sam ružan i glup. Fali mi akcije. Frustrirajuće je ležati doma bez jasnog znaka koliko još dugo.
''Pa ti trebaš ležati i uživati. Sad bar možeš ljenčariti po cijele dane,'' rekla mi je doktorica, ali to bi imalo smisla da imam 85 godina. Ovako nema. Imam svoje ciljeve, svoje snove i moram u akciju pokušati ih ostvariti. Želim dobiti zeleno svjetlo i nazad na teren. Zar je ovo kraj?