::LUCY FAIR::

petak, 26.01.2007.

DVIJE PLEMKINJE IZ MORONE

Cijenjene čitateljice, novi broj omiljenog vam internet-časopisa donosi sadržaje od kojih zastaje dah. Istinite priče, prenijete izravno iz krivudavih tokova životne zbilje!
Da, znamo da biste vi radije igrali nagradne igre, ali naš sponzor je trenutno prezauzet, prestrukturiran, indisponiran i šalje u vražju mater! Stoga, izvolite veoma zanimljivu priču iz života! Da ste bili voljni uplatiti koju kunu na naš račun, sad biste sudjelovali u lijepoj nagradnoj igri i nadali se zamamnoj premiji. No, vi radije trčite do kioska i bacate novac na ženske časopise, koji kvalitetom i kvantitetom prezentiranih gluposti nimalo ne zaostaju za omiljenom vam Moronom, samo što je ova na netu, pa je čitate besplatno.
I kad ste već kupili to smeće, umjesto da dokaz svoje mentalne bijede sakrijete na dno torbe, ispod uložaka i smole protiv celulita, vi se ponosno šepirite, kao da izlazite iz sveučilišne biblioteke, s tri filozofske hrestomatije i enciklopedijom fizike ispod ruke.
Međutim, u tom trenutku prilazi vam otmjena dama u zrelim godinama, s mobitelom u ruci i roni suze za umirućom baterijom. Fine gospođe znadu biti veoma osjećajne, ali niste ni vi sasvim bešćutna seljačina, pa ljubazno pitate: «Trebate pomoć?»
«Da. Možete li, molim vas, pozvati policiju?»
«Mogu, naravno. A u čemu je problem?»
«O, da samo znate kako mi je teško reći. Kad bi moja hrabra majka, pokojna grofica Vanesa Hljestakov ustala iz mrtvih i vidjela na što su spali njezini potomci, istog časa bi se opet bacila pred streljački vod, vijoreći carskim barjakom! Strašna su vremena došla, moja rođena kćerka me zlostavlja», stade jecati uboga plemenitašica.
«Gospođo, nemojte zvati policiju, nema smisla da se blamirate», hvata vas odjednom za ruku otmjena mlada dama, «moja majka je ovisna o barbituratima i absintu, lijepo smo se dogovorili da ide u kliniku na odvikavanje, a sad bježi i izvodi drame.»
Vidiš, vidiš, ovo je sasvim drugi par rukava. Jadna mlada aristokratkinja kraj takve roditeljice!
«Ah», zarida stara pijandura, «a dobro mi je govorila moja mudra majka, pokojna grofica Vanesa Hljestakov-Čičikov, da ne dajem dijete u državne škole. I eto mi sad! Laže kad zine! Nisam ja ovisnica, nego ona. Navukla se na fiks dok je studirala medicinu i sad živi sa dilerom. Žele me strpati u ludnicu, tako da mogu nesmetano obavljati prljave poslove u mojoj garsonijeri. S balkonom.»
Što? Droga? Dileri? Halo, policija!
«Gospođo, ne budite naivni», uvjerava vas ocrnjena kćerka, «ja vodim privatnu ordinaciju, a moj suprug je član upravnog odbora banke. Situirani smo i ne treba nam njezin stan.»
«Ali vam treba ono što mislite da je tamo skriveno! Obiteljski nakit!», zakriješti stara.
«Taj nakit ne postoji, pati od deluzija uslijed apstinencijske krize», šapće vam na uho mlada liječnica.
«Bez brige, nitko neće uzeti tvoj nakit», strpljivo tješi majku brižna kćerka, hvata je ispod drhtave ruke i vodi do crne limuzine. Iz koje izlazi tip u ofucanom kožnjaku, s lancem oko vrata i zlatnim zubom u srdačnom osmijehu, utrpa u auto staru, cmokne mladu plemkinju, pa sjedne na vozačko mjesto i krene.
Ali, taj definitivno ne sliči na nešto, što bi bilo ovlašteno ući u prostorije upravnog odbora jedne banke. Izgleda da je sirota propala grofica bila u pravu. Bolje da nazovete policiju. I sigurno biste nazvali, samo kad bi mogli naći mobitel. Ali ne možete. Jer ga nema. Zavirite li malo pažljivije u torbu, vidjet ćete da ste ostali i bez novčanika. Osim toga, nedostaju vam naušnice, prsten i sat. Nestala je čak i ona odvratna smola protiv celulita, koju ste nabavili na akcijskoj prodaji.
«Kako sad odjednom?», pitate se, « I zašto je baš mene snašla takva nevolja?»
Zato jer nemate mozga.
Da imate, ne biste kupovali ženske časopise!

Do sljedećeg čitanja, u ime redakcije sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka