::LUCY FAIR::

četvrtak, 28.12.2006.

BIJELI LUTALAC

Volim pjesničke duše. Potaknuti njihovom stvaralačkom strašću, ne samo da razbijamo okove fraza, nego često i glavu, pitajući se – što pjesnik, zapravo, hoće od nas?
Hoću reći – neki dan dobila sam poruku. Pjesničku. Ovu:

«Kada se tama igra, koči se večer. Zlato i ljepota ponekad zrače. Plešimo i mislimo. Neka nas dotiču grane. Zvono raste oporo i zlatno. Staze i glasnici dolje su burni. Tko će poljubiti izvor? Pjesnik! U vlasti sam tvojoj, ubij me ili me spasi.»

Oh, ljubavno pismo? Za mene? Pisano rukom pravog pjesnika. Počašćena sam. Osobito ako je muževan, naočit i galantan. Što je malo vjerojatno. Jer, oni pjesnici koji su još u dobi kad se ćute putene čežnje, mahom su odrpani bohemi, bez novčića u džepu. Osim toga, već u sljedećem retku ugođaj se drastično mijenja:

«Divna je vrlina samozavaravanja. Žreci zaodijevaju laži zvucima. Glazba je opoj da se obmane. Glumac pada proboden. Uskrsnut će. Sve što je zaspalo, opet se rađa. Sućut je umrla. Vidim li ganuto srce?»

Hm, sućut! Ne sluti na dobro. Nazire se lamentacija tipa: težak je život umjetnika, ginemo za ljepotu, a nitko nas ne razumije, budi prijatelj, pokaži dubinu osjećaja, posudi sto eura!
Srećom, nastavak je raspršio moje tmurne slutnje i unio optimističnije raspoloženje:

«Nježne daljine ispuštaju kišu. Nebo zasipa vrat ljubljene. Male lisice spavaju mirno. Obilje dugo miluje svjetla. Zelenom čežnjom ljupkost nas ranjava. Neman vremena tuguje u naručju. Sve postaje jasno!»

Ma nemoj reći? Meni tek sad ništa nije jasno. U čemu je štos?
Ispod svega stoji potpis neznanog mi junaka – 'Bijeli Lutalac'.
Onda dugo ništa. Pa napokon : «P.S. Sretnu Novu Godinu tebi i tvojima želim!»
Aha! Tako dakle. Novogodišnja čestitka.
Veoma kreativno i maštovito. Za svaku pohvalu. Naravno, trebalo bi uzvratiti, pristojnost nalaže. Dakle, otpisat ću, kao dobro odgojena osoba. Ako to jesam. Ako. Ako, ali kako?
Kojim riječima odgovoriti na savršeno nerazumljivu poruku?
Northrop Frye kaže da poezija na svoj način pruža zadovoljstvo, te nije potrebno tražiti značenje. A temelj pjesništva je isticanje i očuđavanje jezika kroz metrički ustroj. Kojeg u navedenom mailu nema ni u tragovima, jer se radi o tzv. pjesmi u prozi. Jedino čime mahnito obiluje prebujna je metaforika. Nalik na neprohodnu, praiskonsku džunglu, gdje razigrani pjesnik neumorno skače s grane na granu i ljulja se na lijanama semantičkih nizova.
I što da mu pošaljem? Bananu?
«Primila, doživjela, zahvaljujem i tebi sve najbolje»?
Ne, suviše je sirovo.
Istina je da sam više sklona metonimijsko-proznom izričaju, ali to ne znači da se ne bih usudila upustiti u rafting na divljim vodama pseudosimbolističkog manirizma.
Itekako mogu. Samo kad hoću. Evo:

«Pozdrav!
Blješteći prozaici slamaju stihove. Sporo se valja topla nesvjestica. Vedrinom se vrijedna besmislica rastače. Likovi klize niz zaustavljeni razum. Metrika u očaju pjeva pred bordelom. Zato što zvečka zveči, mi smo tu i sutra. Kao munja brzog orla, uvijek u padu, uvijek u ravnoteži. Pokret nas uči. Vječan je jauk vječnih.
Sve najbolje želim!»

Nimalo nezadovoljna sobom, smjesta sam odaslala zreo plod neobuzdane inspiracije.
Međutim, sekundu kasnije primila sam sljedeće:
«Draga Lucy,
zamijetio sam da mi se zagubio dio poruke. Naime, pitao bih – kako te se dojmilo moje literarno pregnuće? Vrijedi li to išta? Bih li nastavio s umjetnošću ili da se prihvatim kakvog drugog posla? Molim iskreni odgovor.
Bijeli Lutalac»
Da napišem kako me se dojmilo, iskreno? Ne dolazi u obzir! Ni iskreno, ni iskrenuto. Uostalom, već sam mu poslala poruku. Pa neka čita i misli – što je pjesnikinja htjela reći?
Da želim sretnu 2007, valjda je jasno?

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka