::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 25.09.2006.

IZLET U RUSIJU

Odavno su prošla dobra, stara vremena hladnog rata, kad smo se u zemljama istočnog bloka mogli carski provesti, ako smo ponijeli traperice viška i nekoliko limenki Coca-Cole. Danas, bome, treba mnogo više. Zaključili su članovi vrhuške jedne naše prosperitetne tvrtke, po povratku iz Rusije.
Svog kolegu iz srednjeg menadžmenta, inače mog zakonitog Debelog, nisu poveli, iako je u pradavnim mladenačkim danima, između svih stranih jezika koje uspješno natuca, učio i ruski.
Ali čemu to, kad je ruski ionako slavenski jezik?
Dovoljno je ponijeti džepni rječnik i paziti da, u naletu srdačnosti, ne izvalimo 'u vas krasni život'.
No, srećom, razloga za srdačnost nije odveć bilo.
Tek što su izišli iz zgrade jednog od moskovskih aerodroma, naše je menadžere zaustavio zastrašujuće oklopljeni specijalac i tražio dokumente. Pomno je razgledao svježe poštambiljane putovnice, a zatim urliknuo. Samo jednu riječ. Glasila je 'davaj'!!!
Ne čekajući da ponovi zahtjev, generalni mu smjesta tutne u ruke šteku Marlbora.
Policajac se nacerio, rekao 'spasiba' i rutinskom kretnjom ugnijezdio poklon ispod masivnog oklopa.
Kad su se tako ljudski zbližili, generalni stade skupljati hrabrost da pita gdje bi mogli uhvatiti taksi, međutim, prije nego je zaustio, eto još jednog specijalca!
Po oznakama na rukavu i skrušenom držanju prvog, moglo se zaključiti da je drugi policajac šef. Poput svakog pravog šefa i ovaj je živio u uvjerenju da podređeni nisu sposobni obaviti posao, pa je sam ponovio postupak. Dokumenti-provjera-davaj!
Ispod njegovog oklopa završile su dvije pljoske votke, a generalni se ovog puta osmjelio tiho cijuknuti: «Taksi?»
Na inventivnoj mješavini ruskog i tobožnjeg-žali-bože engleskog, šef objasni da, zbog štrajka taksista, moraju uhvatiti bus, pa odlučnim pokretom snažne ruke naznači pravac kojeg se valja držati.
Pokorno su slijedili zadani smjer, klipšući cijelu malu vječnost, a da nisu zamijetili nijedan autobus, ni oznaku za autobusnu stanicu.
Stali su da predahnu pored velebne službene zgrade nalik na bunker s dva ulaza. Ubrzo su zamijetili da ispred prvog šeće policajac, a kako su s ruskom policijom već stekli izvjesna iskustva, brzo nastaviše dalje, zaobilazeći ga u širokom luku.
Pred drugim vratima nonšalantno je pušio tip u crnom kožnjaku.
Reklo bi se – bivši kagebeovac, a sadašnji pripadnik službe unutarnje sigurnosti. Ili, možda, mafije. Svejedno, nosio je naočale s pozlaćenim okvirima i za razliku od policajca, djelovao je donekle intelektualno.
Služeći se tečnim hrvatsko-englesko-rusko-pantomimičarskim zapitali su kako da dođu do hotela.
Pun razumijevanja, intelektualac posegne u unutarnji džep jakne. Ali nije izvukao Makarov, nego plastificirani notes i sjajnu kemijsku. Kojom je u par poteza vješto narisao složeni dijagram ulica, istrgnuo list i uslužno im uručio uz najljubazniji osmijeh, a onda dreknuo – 'davaj'!!!
Generalni je primijetio da se pogled kagebeovca više nego jednom koketno spustio na njegov zlatni Rolex. Stoga se obrati direktoru razvoja: «Daj mu sat!»
Okorjela se škrtica sa suzom u oku rastala od svoje jeftine krivotvorine, a veoma zadovoljni kagebeovac osobno ih povede do raskršća, pa iza ugla, gdje mahne vozaču minibusa sa nekakvim oznakama, valjda gradskog prijevoza.
Premda nigdje u blizini nije bilo znaka za autobusnu postaju, ovaj je smjesta stao, a KGB-mafijozo izmijeni s njim nekoliko riječi, pokazujući na našu menadžersku trojku. Vozač se servilno smješkao, no tek što se njihov pratilac udaljio, smrknuto odmjeri novopridošle putnike koji su zbunjeno zastali i prosikće 'davaj, davaj'!
Svjestan da je sad njegov red, direktor je prodaje ne trepnuvši žrtvovao najnoviji mobitel, još nerabljen. S kamerom.
Vozač ustane, pažljivo prevrćući dragocjenu stvarčicu u dlakavoj šapetini, pa se stane klanjati do poda, uz uzvike 'vboljšoj spasiba' i 'veličajšaja blagadarnost'!
Zatim bez pardona zgrabi za šije putnike na prvim sjedalima, pa ih lansira u pozadinu vozila, da bi na ispražnjena počasna mjesta nježno ušuškao trojicu, srcu mu iznenada priraslih, stranaca.
U prvih pet minuta vožnje, svako malo se okretao, krilio rukom u smjeru raznih građevina i nerazumljivo trtljao, u dirljivom nastojanju da odigra ulogu turističkog vodiča.
Srećom, ubrzo je odustao i uspostavio radio-vezu s bazom, vjerojatno tražeći pomoć.
I zaista, nedugo potom u bus se ukrcao mladić u kasnim dvadesetima i predstavio se kao taj-i-taj, vanredni student anglistike, prvi semestar, četvrti pokušaj.
E taj je već znao ponešto ispričati o kulturnim znamenitostima – od Muzeja KGB-a i Moskovskog cirkusa do Puškinovog muzeja, Puškin teatra i Puškinove biste, u nekom tamo parku.
Da ne spominjemo cijele ulomke iz Evgenija Onjegina, te milozvučne prijevode na indijanski engleski.
Iako je znameniti pjesnik veći dio života proveo u Petrogradu, ovaj mu, čini se, nikako nije mogao oprostiti što se izvolio roditi baš u Moskvi.
No, svemu dođe kraj, pa i torturi. Minibus-maršrutka se zaustavila, a mladac reče 'here we are' i ustobočivši se na vratima, razgovjetno doda: «Come on, davaj!»
Generalni ga odmjeri odozgo do dolje i na dnu zamijeti otrcane, raspadnute tenisice, čija bi veličina zadovoljila i jetija, poznatog pod nazivom 'bigfoot'. Dakle, isti slučaj kao i kod njega, samo što je on svoje pogoleme izdanke udobno smjestio u skupe šminkerske cipele od zmijske kože.
S teretom gorke sudbine na plećima, generalni se smjerno sagne, izuje cipele, preda ih oduševljenom studentu i natakne espadrile, koje je zbog opsesivne pedanterije koristio samo za štrapac po hotelskim sobama.
Ipak, sve su se žrtve na koncu isplatile, uspjeli su se dokopati hotela.
Odahnuli su primijetivši da osoblje izvrsno govori engleski. Isto kao i poslovni partneri s kojima su sastančili sljedećih dana. I premda nisu uspjeli potpisati ugovore, odvezli su ih službenim vozilom do aerodroma i ispratili na avion.
Tako da više nijednom nisu čuli mrsku im riječ 'davaj', besramno nedvojbenog značenja. Toliko nedvojbenog da im nije palo na pamet zaviriti u rječnik. Gdje lijepo piše da 'davai' znači i 'hajde, idemo, kreni, prolazi'. A ne samo 'daj mi', ne.
No, zahvljujući toj sitnoj zabuni, Moskvom će još dugo kružiti fama o Hrvatima.
Divnih li ljudi! Nesebičnih i darežljivih! Jednostavno ne mogu proći kraj čovjeka, a da nešto ne poklone. Za ne povjerovati!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka