::LUCY FAIR::

utorak, 05.09.2006.

MAGARIJADA

Ako me išta dovodi do ruba živaca, to su umobolna klepetanja zadrtih ljubitelja životinja. Kad kažem 'zadrti', mislim na one koji bi ondatrama dali ljudska prava, termitima sindikat, a mandrilima – mjesta u parlamentu.
Najgori među njima u stanju su prevrnuti nebo i zemlju da pomognu nekakvoj živini, a ostaju sasvim bešćutni nad patnjom čovjeka. Svog bližnjeg. Svog rođenog. Koji ih je rodio!
Kao što pogađate, radi se o mojoj djeci.
«Mama, želimo spasiti Đuru!»
«Đuro je rođen kao magarac i ostat će takav, nema mu spasa.»
«Otkupit ćemo ga od gazde i dovesti u Zagreb, u naše dvorište.»
«A gdje će provesti zimu?»
«U tvojoj radnoj sobi!»
Jasno, magarac je radna životinja i sasvim je prirodno da boravi u mojoj radnoj sobi.
«Mama, ljudi drže svakakve ljubimce u gradu. Ako netko može imati odvratno ružnog psa, veličine gnua, zato mi ne bi imali Đuru, koji je malen i lijep?»
Istina, Đuro je patuljasti magarčić, usto - još je dijete, i treba mu nježnost i ljubav.
A surovi gazda želi ga iznajmljivati turistima za slikanje. Strašno je to! Srce mi se para i njačem od bola!
Srećom, moje plemenite kćeri odlučile su ga izvući iz ralja bestijalne kapitalističke eksploatacije i poštedjeti mukotrpne karijere foto-modela i filmskog glumca.

To što sam ja odvela djecu na more s namjerom da, pored kupanja i skakanja na glavu, provedemo vrijeme u kvalitetnom druženju, raspravljajući o smislu života, grčkim mitovima, Ilijadi, Zvekanijadi i Grgi Čvarku, nije više važno. Palo je u drugi plan.
Jer svu pažnju treba pokloniti Đuri. Zaključile su mudro moje senzibilne kćeri. Isto kao i svako drugo dijete u radijusu od dvadeset kilometara.
Susjedov vrt ispunjen je dječjom grajom, a Đuro je ravnopravno uključen u sve igre.
Čak i kad se igraju škole. Mislite da sjedi u magarećoj klupi? Ni govora. Najbolji je u razredu, čak je dobio pohvalnicu. Može se reći da se savršeno uklapa u napredne ideale našeg školskog sustava.
I politika mu leži. Kad su birali predsjednika, uvjerljivo je pobijedio protukandidata Marinka, iako ovaj znade zviždati kroz rupu od ispalog milječnog zuba. Ali što je to u usporedbi s Đurinim predizbornim revanjem?
Sve u svemu, veoma pametno magare. I više od toga. Produhovljeno!
Vjerovali ili ne, velebni sprovod zgaženom gušteru, predvodio je nitko drugi do Đuro, u ulozi svećenika. Veoma je ozbiljno shvatio svoju dužnost i tokom cijele ceremonije svečano izvodio pogrebnu litaniju, točno kako treba: nja-nja-nja-nja!!!

Tako je to.
Sudbina je htjela da Đuro bude karizmatičan i neodoljiv, a ja samo jedna obična, nezanimljiva mama.
Povukavši se u sjenoviti kutak baštice, u prvo sam vrijeme čitala. Metafiziku i ontologiju. A onda mi je počela nedostajati komunikacija.
Željna tople ljudske riječi, obratila sam se Sabini. Povučena je i suzdržana, ali slušala me s velikim zanimanjem. Čim bi čula moj glas, prestala bi brstiti grm i legla bi u travu do mojih nogu.
Silno je simpatična, a daje i do litre mlijeka dnevno.
Nije čudo da me shvaća – i ona je bila majka. I nju su okrutno odvojili od djece.
Potrebita je suosjećanja i utjehe, sirotica.
A ljudi drže svakakve ljubimce u gradu. Ako netko može imati odvratno ružnog psa, veličine gnua, zašto ja ne bih imala patuljastu kozicu Sabinu? Zašto ne???

Lucy Fair,
vaša dopisnica iz Zone sumraka