::LUCY FAIR::

četvrtak, 20.04.2006.

O KOMEDIJI I TRAGEDIJI

Drago mi je primijetiti da na tako neobaveznom mjestu kao što je blogosfera, ima ljudi koji budno paze na preciznu upotrebu riječi, posebno onih čije im značenje nije poznato. Nekima je tako zasmetalo što sam Gibsonovu 'Pasiju' nazvala komedijom smrti. Jer, ipak je to velik film – traje tri sata i prodaje Krista za više od 300 milijuna dolara, što je značajan napredak u odnosu na Judinih bijednih 30 srebrnjaka.
Ali, usput prikazuje i muku Isusovu.
A riječ 'komedija' u tom kontekstu kao da nema sasvim ispravan i vjeronaučno korektan prizvuk?
Zaista, dirljiva je riješenost naših samozvanih dušebrižnika da svo svoje duboko kršćansko znanje, stečeno gledanjem holivudskih filmova, upregnu ne bi li obranili od uvrede samog tvorca svemira. Koji, po njihovom mišljenju, nije dovoljno sposoban niti da raspozna kad je uvrijeđen, a kad nije, a kamoli da se sam obrani. Od strašnih, napadačkih riječi, kao što je n.pr. komedija. Za koju, međutim, stručnjaci tvrde da uopće nije psovka, nego samo jedna književna vrsta, čija je specifičnost da 'počinje u nevoljnim okolnostima, ali njen predmet ima sretan ishod'. Napisao je 1318. Dante Alighieri.
Za informaciju filmski obrazovanim katehetama, on je jedan dosta važan tip kojeg spominju u thrilleru 'Sedam', pa čak i sam Brad Pitt lista njegovu knjigu. Onu, sa živopisnim ilustracijama, zove se 'Božanstvena komedija', iako unutra uopće nisu zapisani religijski vicevi, nego počinje obilaskom pakla, a završava u raju.
Dakle, sama činjenica sretnog rješenja ili filmski – happy enda, bila je dovoljna da se djelo nazove komedijom.
Čak i ako prethodni sadržaj obiluje detaljnim prikazima mučenja svetaca i svetica. Ali, njihove duše na koncu odlaze u raj i samim time sve smije biti lepršavo, zabavno, a bome i komično. Smatrala je srednjovjekovna dramatičarka Hrostwitha.
Da, znam da to ime našim kršćanskim znalcima malo vrijedi, jer o njoj nije snimljen nijedan film, čak ni evropski, a kamoli američki.
Ipak, bila je saksonska redovnica iz benediktinske opatije Gandersheim.
I usuđujem se tvrditi da je vjeru razumijevala dublje od njegove presvjetlosti Mela Gibsona. Znam da zvuči stravično i nadasve heretično, ali rekla bih čak i da je uspješnije vladala složenim dramskim tehnikama!
Jer, ruku na srce, Gibsonova su sredstva krajnje jednostavna: najvažniju biblijsku priču sveo je na puku fizičku radnju. Moglo bi se reći – na skeč !
Koji je kasnije, prostim dodavanjem slow motiona doveden do forme cjelovečernjeg filma.
Da je časna Hrostwitha imala na raspolaganju filmsku kameru, sigurno bi obavila daleko bolji posao.
Naime, ona je dramaturgiju učila iz Terencija (sorry, još jedan tip o kojem nije snimljen film), a mr. Gibson iz 'Mad Maxa'. Zvuči jadno, upravo tragično, ali za potonjeg smo, nažalost, svi čuli!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka