::LUCY FAIR::

nedjelja, 19.03.2006.

PONIŽENA I UVRIJEĐENA

Nimalo ne čudi kad se djeca u pubertetu ponašaju čudno, nego što se odrasli uvijek iznova iščuđavaju njihovim ludostima.
Tako sam neki dan primijetila svoju nećakinju, kako se pri povratku iz škole, zakrabuljena pod skijaškom maskom, kabanicom i hiđabom, šulja iza parkiranih automobila. I umjesto da odmahnem rukom i kažem 'ah, pubertet', vrag mi nije dao mira, pa sam je sasvim ozbiljno pitala od koga se skriva?
«Od policije», odgovorilo je šaptom dijete, puzeći između patuljastih čempresa i vrtnih patuljaka.
«Pa što si napravila?»
«Blog!», glasio je stravičan odgovor. Da, čak i klinci od četrnaest godina pišu blogove. I opanjkavaju nastavnike. Ali, više-manje za nastavnike. Nego se pročulo da su neki spomenuli školsku kuharicu, poštovanu gospođu Baricu Bažul. Da njezin kakao niš' ne valja, kao da kuha napoj za pajceke. Iako dotična živi u jednom živopisnom selu nadomak metropole i zaista drži pajceke, našla se duboko uvrijeđenom. Smatra da su je oklevetali, jer šire uvredljive tvrdnje za koje nema dokaza, budući da je dokazni materijal završio u kopanjama njezinog svinjca. A stanovnici rečenog objekta inkriminirani su materijal posrkali uslast, pa odakle ta ideja da njezin kakao ne valja?
U skladu s time, ona zahtijeva pravdu, kao što je javno, na TV-u, obećao tajnik ministarstva prosvjete – da će se obračunati s učenicima koji iznose neumjereno osobne stavove na internetu.
Međutim, kad se obratila ravnateljici, nije naišla na podršku. Umjesto da se koncentrira na oklevetani kakao, ova je, valjda zbog profesionalne deformacije, održala gospođi Barici kratko predavanje iz fizike. Objasnila je da živimo u holografskom svemiru koji je valne prirode, a korpuskularnost stvari, te pojmovi vremena i prostora samo su konstrukcije našeg uma. I da smo, iza privida stvarnosti, svi do nosa uronjeni u jedan golemi lonac radikalno neodređene kvantne juhe. A u tako nesigurnoj situaciji nije pametno kad netko talasa.
No, umjesto da posluša dobronamjerni savjet mudre fizičarke, gđa Bažul se naljutila, prekipjelo joj. U loncu kvantne juhe, čušpajza, kakaa i napoja.
Pa je uzela stvar u svoje ruke i stala prijetiti učenicima dok su stajali u redu za gablec.
Kako, po zakonima fizike, akcija izaziva reakciju, ubrzo se na netu našla fotka, snimljena kroz rupu na plotu koji ograđuje farmu milostive Bažul, a prikazuje dotičnu u društvu oink-škvadre.
Iznervirana i ponižena zadiranjem u njezinu privatnost i intimna proživljavanja, Barica Bažul odlučila je preskočiti upravu škole i osobno zahtijevati od ministarstva, suda, policije i predsjednika države da 'zgasneju sve kompjuktore, blogove, vragove i internete na kojima je njezina slika'. A da se bezobrazne balavce koji tam pišeju najstože kazni.
I sad je moja nećakinja u frci. Premda nije ni jednom rječju spomenula kuharicu, jer sendvič i sok nosi od kuće, samim time što ima pristup netu, našla se među sumnjivcima. I kao takva me lijepo moli – smije li odsad pisati blog sa mojeg kompjutora, da zamete trag?
Naravno da smije.
Pod uvjetom da u sljedećem postu boldanim slovima napiše da je kakao kuharice Barice odvratno bljutavo smeće. Takav je, naime, bio i prije mnogo godina, dok sam ga ja, pod velikim odmorom, redovito s gađenjem vraćala gospi Bažul, neka nosi svojim pajcekima. Fuj!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka