::LUCY FAIR::

subota, 28.01.2006.

...

Sjeća li se još itko potresa koji nas je uzdrmao početkom tjedna? Meni nikako ne izlazi iz glave. Imam jaku sklonost da se vežem uz potrese. Ja sam, naime, odgojena na potresu. Onom, koji je razorio Skoplje 1963.
Cijelo moje djetinjstvo protkano je pričama o tom potresu. Osobito se isticala jedna o našem požrtvovnom rođaku Jurici. Kako je samoinicijativno prekinuo vojno odsustvo i otputovao s prvom spasiteljskom jedinicom.
A moj je tata bjesnio – kak je mogao otići bez njega?
Jer, on je odslužio vojni rok baš u Skoplju, još početkom pedesetih i ako je itko pozvan spašavati Skopljance, to je, jasno, on!
Iako se smatrao sudbinski pozvanim, službeno ga nisu zvali. Čak mu je i vražji Jurica, jebemti takvu familiju!, naprasnim odlaskom uskratio mogućnost da se prikrpa vojnom transportu kao slijepi putnik. Na koncu, morao se zadovoljiti mrvicama – davanjem krvi i skupljanjem paketa pomoći. Tada je prvi puta odlučio ozbiljno preispitati svoj odnos s Juricom.
Ista je odluka opet pala krajem sedamdesetih. Kad su na jednoj od najslušanijih radio-stanica objavili moja mladenačka literarna pregnuća, halucinantno-mračnjačkog usmjerenja. Tata je složio zabezeknutu facu koja je otkrivala duboku zabrinutost za moje duševno zdravlje i stao navaljivati da se okanim bedastoća, jer od takvog piskaranja nema života. I baš kad se činilo da ima neoborive argumente u rukama, eto ti intelektualca Jurice! Čim je ušao, ustremio se k meni i stao od srca čestitati i hvaliti moje uratke. Godinama nakon toga tata se trudio dozvati me k pameti, ali uzalud. Šteta je već bila učinjena. Trajna i nepopravljiva, u što se ima prilike uvjeriti svatko tko ovo čita. A svemu je kriv Jurica, jebemti takvu familiju!
Prošlog tjedna, u petak, Jurica je umro.
«Pa kaj je njemu?», pjenio se tata, «kak može mreti sam tak? Sa samo šezdeset tri?! To nema smisla, ni reda! Jebemti takvu familiju!»
Sahranili su ga u ponedjeljak ujutro, a navečer se zemlja zatresla, za posljednji pozdrav.
Iako sam se prethodnih dana osjećala dosta loše, tog jutra izrazila sam želju da se priključim pogrebnoj povorci.
«Si ponorila? Kaj ak ti pozli vani, na minus deset? Samo mi još fali da te moram nositi po groblju. Kam se rivaš? Beži proć! Pih! Jebemti takvu familiju!», inatljivo se izgalamio tata, sjeo u svoju krntijicu i odvezao se, sam.
Više se nije vratio.
Stao je kraj cvjećarnice da uzme naručeni vijenac.
I umro u autu, od srčanog udara.