::LUCY FAIR::

srijeda, 28.09.2005.

OKUS MOĆI

"I kaj sad? Bude nam šlogal ili ne?", zapitala me šapatom tetka, pogledavajući ćelavog čovjeka blistavih očiju, prepunih sjaja i nadnaravne nadmoći. Slegnula sam ramenima. Otkud znam? Nisam ja vidovita.
"Šlogal, ne šlogal, dođe na isto", prezrivo promrmlja tetak pa, tražeći kavgu, glasno izvali: "Smatram da je proricanje budućnosti obično prodavanje magle!"
"Slažem se", reče ćelavi.
"Kako to", u čudu će tetak, "zar vi niste prekognicist?"
"Ni govora", odvrati ovaj, "ja izučavam potencijale DNK zapisa."
"O, drago mi je čuti", oduševi se tetak, "i sam se bavim biokemijom, u Zavodu za deratizaciju."
U međuvremenu, šogorica je skuhala kavu i raspodijelila u šalice.
"Čujte, gospon genetičar", oglasi se tetka, "kad popijem, da prevrnem šalicu direkt na tanjurić ili treba podmetnuti salvetu?"
"Ali ja ne gledam u šalice", uvrijeđeno će znanstvenik.
"Ne?", razočarano će tetka.
"Ne, umjesto toga uzmem DNK i usporedim s informatičkom bazom paralelnih realnosti iz četvrte dimenzije."
"Interesantno", primijeti tetak, srčući kavu, "a kako uzimate i obrađujete uzorke?"
"Ovako!", reče informatičar iz četvrte dimenzije, pa skoči do tetka, istrgne mu iz ruke šalicu i otpije. Onda zakoluta očima i objavi: "Čuvajte se prosjedog muškarca kojem ime počinje sa M, on kuje urotu protiv vas!"
Duboko impresioniran, tetak objesi donju čeljust i bolno dahne: "Znao sam! Miškec!"
"Koji Miškec?", zbunjeno će tetka.
"Opet nisi popila Antisklerin", obrecne se tetak, "Miškec s kraja ulice, koji drži kokoši!"
Kako je tetak, poput svih prznica na svijetu, u vječitoj svađi sa brojnim bližim i daljnjim susjedima, bilo koje
slovo abecede uklopilo bi se u opću sliku. Ali, ovog puta kocka je pala baš na Miškeca, tko mu je kriv što nema sreće? Za razliku od tetke, kojoj je rečeno da će ubrzo naći zagubljeni predmet od velike vrijednosti. Sasvim moguće, zadnjih se godina prilično gubi. Pa onda dugo traži, a ponekad i nešto nađe.
Šogorici je obećan dug život i novčani dobitak. Nije čudo, s obzirom na brojne snopiće loto listića, odloženih posvuda po stanu.
Nervoznoj je sestrični, koja neprekidno zirka na sat i šušljeta u mobitel, u izgledu sjajna karijera.
A mojem zakonitom Debelom predstoji iznenadno okretanje novog lista. Što je točno, veoma. Bit će to novi i ujedno zadnji list, novinski. I nakon toga, bome, neće više listati štampu i izležavati se, dok ja brišem prašinu i perem prozore.
Međutim, meni slijede kaotične promjene na poslovnom planu i neizvjesni rezultati?!?
Zašto, molit ću lijepo? I kako, kad sam sve precizno zacrtala? O tim potankostima smušeni sljepar nije znao ni zinuti, jasno... Samo je nešto zamuckivao, a ja sam za to vrijeme preokrenula njegovu šalicu. Ne obazirući se na sveopću konsternaciju nad primitivnim, demodiranim, bapskim šloganjem, stala sam proricati: "Putevi su zatvoreni, nećete izlaziti, niti će itko dolaziti k vama. Izvjesno vrijeme provest ćete u kući, vjerojatno zbog bolesti, zarazne..."
"Haha, nemoguće", samouvjereno će ćelavac, "moja cerebralna povezanost sa kvantnim vakuumom omogućuje da trenutno detektiram i izbjegnem uzročnike bolesti."
"Hehe", rekoh tajanstveno. Prešutjevši da su tetak i tetka nedavno imali grdnu gripu, kojom su zarazili moju majku, ova mene i Debelog, a šogorica se tek jučer iskobeljala iz bolesničkog kreveta. I da, živčana sestrična ne hriplje od pušačkog kašlja, ne. A ćelavac je sve naše viruse lijepo posrkao zajedno s DNK uzorcima.
Međutim, da su ovi kontaminirani nije ga nitko upozorio. Čak ni njegov vlastiti vakuum, cerebralni i kvantni.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka