::LUCY FAIR::

srijeda, 28.07.2004.

DUGO PUTOVANJE U NOĆ

«Jadna moja dječica», pomislila sam promatrajući blizanke kako trčkaraju po prašini oko auta. Koji ih je trebao odvesti na more, a sad ukomiran čeka da stigne Pomoć na cesti. I moje cure se, začudo, ni na što ne žale, niti predbacuju neispunjena obećanja nesposobnim roditeljima.
Samo su začuđeno promatrale kako tetovirani barba diže auto na šleper. Ubrzo su mu pristupile i stale zapitkivati. Ispostavilo se da barba ima unučicu predškolskog uzrasta, pa se spontano razvila živahna komunikacija, bazirana na razmjeni vrtićkih viceva, uglavnom o plavušama i ćelavcima.
Inače, ja sam plavuša, a tatica Debeli je proćelav. Ali, bili smo toliko slomljeni od umora i tuge da nismo imali snage niti da se uvrijedimo. Uostalom, zašto i bi? Očito, toliko smo glupi da ne zaslužujemo ništa drugo osim da nas rođena djeca preziru i ismijavaju. Poniknuli smo glavama i šutjeli, dok su se cure gnijezdile na našim koljenima, ispunjavajući podrugljivim hihotom kabinu šlepera. Barba im je namigivao, pričao dječje pošalice i veselo se cerekao. Izgleda da ga prizori roditeljskog poniženja i nemoći jako zabavljaju. Lijepo je vidjeti čovjeka koji uživa u svom poslu.
Na ulazu u grad, Debeli je nekako smogao snage i zamolio šaljivčinu za volanom da stane ispred prvog hotela, da uzmemo sobu.
«Ma, što će vam? Idemo pravom doktoru za aute. Naplaćuje više od drugih, ali za sat-dva tu-tu će biti ko nov.»
I zaista, ubrzo smo se našli u vrhunski opremljenoj automehaničarskoj ordinaciji, a razvikani kirurg odmah je zavitlao instrumentima i krenuo s operacijom.
Dobro, ipak ima nade. Pribrala sam se i odlučila da nadoknadim dječici dreždanje u prašini kraj ceste i drndanje na šleperu. Ispunit ću im svaku želju!
Idemo na večeru, kamo cure žele i dakako – meni po njihovom izboru. Kremšnite i sladoled? U redu, večerali smo u slastičarnici.
I što sad? Šetnja gradom ili u obližnji lunapark? Ne, nego na plažu!
Debeli je već zinuo da prosvjeduje, ali ja sam ga presjekla strogim pogledom. Bez riječi je otrčao i vratio se s opremom za plažu. Ako cure hoće noćno kupanje, imat će ga!
A mama i tata, dakako, iz sigurnosnih razloga, moraju s njima.
Inače, mrzim plivanje u mraku, podsjeća me na glasovitu scenu iz filma «Ralje». Ali, ipak sam plivala, kolikogod se tražilo od mene. I ronila i skakala s mola. Napokon, kad je curama već bilo dosta, iscrpljene smo zaspale na luftiću, pokrivene ručnicima, pod treperavim svjetlima dalekih zvijezda. Eto, kako sam grozna majka, umjesto da sam se na vrijeme pobrinula za pristojno prenoćište, puštam da mi djeca spavaju pod vedrim nebom. Pa čak se niti naspavati ne mogu, jer ubrzo se vratio tatica s uskrslim tutačem i kad smo ih pokušali usnule unijeti u auto, cure su se probudile.
Iskoristila sam prigodu i teška srca pitala – ljute li se na mamu i tatu, zbog gnjavaže koju su prošle u toku dana?
«Kakve gnjavaže», uzvratile su pitanjem.
«Baš je bilo super! Kako će škvadra iz ulice zinuti kad im budemo pričale – o pikniku u pustinji, vožnji na šleperu, noćnom kupanju i spavanju na plaži…»
«Da, nitko još nije doživio toliko pustolovina u jednom danu, čak ni Kristijan, koji već ide u šesti razred. Možda čak ni Tom Sawyer…»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka