::LUCY FAIR::

utorak, 27.07.2004.

TRAVELLING LIGHT

U podne smo napokon krenuli prema moru, uz čvrsto obećanje klinkama da ćemo još danas stići na plažu.
Sunce je pripeklo i vrućina je bila nesnosna, pješacima na cesti i jadnicima u malim, zastarjelim autićima bez klime. Žalim ih i suosjećam s njima, dok ih gledam živčane i oznojene, kroz zamagljena stakla sunčanih naočala, orošena od ugodno ledenog povjetarca, koji piri iz ventilacijskih rupica naše lijepe, skoro nove Nexie.
Znam da vlada besparica i da mnogi nemaju za poštene aute, ali ipak se čudim – kako imaju srca utrpati sitnu dječicu u nekakvu bijednu krntijicu, ugrijanu na 40 Celzijusa? I krenuti na put od 300-400 km, dok se ubogi klinci dinstaju otraga, na hrpi prtljage, onoj koja nije stala na krov? Strašno je kad roditelji ne vode računa o udobnosti i sigurnosti rođene djece.
Naše blizanke, naprotiv, uživaju na prostranim stražnjim sjedalima – slažu puzzle, igraju se dječjeg kazališta, plešu lambadu. I putovanje je proteklo u divnom raspoloženju.
Sve dok naša Nexia nije rekla, ne sjećam se više točno, «agrrhhh» ili «grooaaar», uglavnom – neku sočnu repliku iz stripova o Blek Steni.
Desilo se to nešto nakon prelaska zlokobnog Masleničkog mosta.
«Mama, tata, zašto smo stali?»
«Idemo na piknik», rekoh rasprostirući dekicu na golo tlo pustinjskog krajolika.
«Ali zašto baš tu?»
«Zato jer tu još nikad nismo imali piknik», smislila sam logični roditeljski odgovor, dok sam montirala suncobran. Ipak, i u sjeni bilo je prokleto vruće. U prvih pet minuta popili smo sve osvježavajuće napitke iz putnog frižidera. Zatim smo se pogostili finim sendvičima sa sirom, šunkom, majonezom i vrućim pijeskom, kojeg je topli povjetarac raznosio svuda uokolo. Nakon toga istočili smo u sebe litru obične vode, s aromom limuna. I još pola litre, bez arome.
I dalje je bilo vruće, vruće i vruće. Srećom, tada je zapuhao jači vjetar, pa je postalo nešto podnošljivije. Onda još jači, uh, dobro…Kad je odnio suncobran, ostala sam apatično ležati na dekici.
«Mama, zašto plačeš?»
«Ne plačem, ušla mi prašina u oko…»
Više nismo imali vode, ni zaklona, ni snage da se pomaknemo. Tatica Debeli mazohistički je spustio stražnjicu na ispucanu, prašnjavu zemlju, prislonivši leđa uz užarenu karoseriju preminule Nexie i tugaljivo brundao u mobitel.
Jato lešinara polako je kružilo iznad nas. U daljini se čulo otegnuto zavijanje kojota i histerično hihotanje hijena. A cestom su veselo zujale male krntijice, krcate prtljagom izvana i iznutra, bez klime i bez komplicirane elektronike, koja može riknuti usred pustinje. Ali pune sitne dječice, koja ushićeno cikću od radosti što idu na more i hlade se, pružajući bose nožice kroz otvorene prozore, blago njima…

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka