::LUCY FAIR::

utorak, 13.07.2004.

I'LL BE BACK

Drage blogerice i blogeri, ostajte pozdravljeni, ja putujem. I unaprijed se veselim boravku u malom, idiličnom primorskom mjestu. Daleko od gradske vreve, bez TV-a i kompjutora, gdje se mogu posvetiti okrepi tijela i duha. Zato ću ponijeti 2-3 vrijedne knjige, filozofskog sadržaja.
Već vidim sebe na plaži, u hladovini, klinke se kupaju, tatica Debeli služi kao skakaonica, a ja se duhovno uzdižem, u miru božjem.
Dakako, prvo se treba probiti do plaže, kroz prometnu gužvu, zatim uvidjeti da nema mjesta za parkiranje i voziti sat-dva uokolo. Naposljetku, parkirati na glavnom trgu, između raskrečenih nogu velebnog spomenika mjesnom velikanu, prikazanog kako krupnim koracima grabi u svijetlu budućnost. Potom slijedi dvadesetak minuta šetnje do plaže, na suncu, pod punom morskom opremom. I onda još samo treba naći mjesto koje nije sasvim blisko smetljarskim kontejnerima iz obližnjih kafića, rasklopiti opremu, premazati se kremicama za sunčanje, te namiriti djecu koja su već gladna, žedna, živčana i moraju na WC, zbog onoga što se ne može obaviti u moru.
Konačno, otvaram svoju vrijednu knjigu, filozofskog sadržaja i pročitam dvije rečenice uvoda, s lijepom nakanom da krenem na treću. Koja mi, odjednom, više nije dostupna. Prekrivena je prstićima, ljepljivima od ulja za sunčanje i umrljanima pijeskom.
Spustim knjigu i ugledam okruglo, nasmijano lišce koje kaže «kukuc»! Pa vrati dudu u usta. Pomilujem djetešce po kosici, velim «buci-buci» i hoću nastaviti s čitanjem. Ali, ne može. Opet «kukuc»!
«Hoćeš čokoladicu?»
«Aha!»
Super, sad će biti zabavljen čokoladicom, pa ću imati mira.
«Dudu!» Gura mi mali dudu, da pridržim dok jede čokoladu. Dobro, nek' mu bude, držim dudu u jednoj ruci, u drugoj vrijednu knjigu (filozofskog sadržaja) i pokušavam čitati.
«Kukuc!»
«Hehe», srdačno uzvraćam, znam ja klince, brzo će mu dosaditi.
«On se najviše voli igrati 'kukuc', nikad mu ne dosadi», oglasi se tada ponosna majka, zavaljena ispod susjednog suncobrana. Ona u ruci ne drži knjigu, nego Milu/Gloriju/Moju sudbinu, od prošlog tjedna. Očito, već je pročitala nekoliko puta i ne namjerava opet. Stoga, odlaže štivo i ustremljuje se na novu simpatičnu poznanicu. Koja neće čitati svoju vrijednu knjigu, filozofskog sadržaja, ne. Nego će saznati sve o malom «kukuc», a najviše o toku trudnoće i desetosatnom porođaju bez epiduralne, nakon čega slijedi nadahnuti monolog o dojenju i crijevnim kolikama…
Nema veze, preživjet ću.
Izdržat ću nekako to grozno ljetovanje.
U toku kojeg će moj mali, bespomoćni blog pasti u ponor samoće i zaborava. Možda se i razboli od tuge, jadničak.
Samo hrabro, maleni!
Sad lijepo spavaj i odmaraj, mamica će se brzo vratiti. I reći «kukuc», tu sam!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka