::LUCY FAIR::

nedjelja, 11.07.2004.

MARKINE MEDITACIJE

«Ne kužim i ne kužim…Zašto kod nas sve mora biti glupo i nepotrebno komplicirano», jada se Marki, «čak i gejlezbo scena?»
Aha, cura iz disca pomirila se sa svojom bivšom, fatalnom Martinom. A Marki je opet izvisila.
«Ako žena brije glavu, a ne brije noge i oblači se u kožu, onda je muškarača, ružna, fuj i ne može si naći curu», nastavlja Marki, «ako nosi haljinice, štiklice i šminkice, onda svi misle da se nastoji svidjeti muškarcima i cure iz principa neće imati posla s njom…»
«Hm», koncentriram se u nastojanju da objektivno sagledam situaciju, «a da, za promjenu, prigrliš casual stil, nešto umjereno, nenapadno?»
«Misliš da se maskiram u prosječnu strejtericu», podrugljivo će Marki, «u uzornu majku i domaćicu, koja šeće okolo u šlafroku, s viklerima, kao Marica Hrdalo, dok je bila u naponu snage?»
«Ja ne nosim šlafrok i viklere», morala sam primijetiti, «i nisam krštena kao Marica, za razliku od tebe.»
«Ti si izuzetak koji potvrđuje pravilo», poklopi me Marki, «osim toga, družiš se sa mnom, pa ja pozitivno utječem na tebe. A zamisli da si prepuštena strejterskoj ženskoj škvadri iz kvarta, ha?»
Zaista, grozota! Ispijanje bezbrojnih prozirnih kavica i prepričavanje uvijek istih tračeva, između kojih je vječni br. 1 – «ste čule kaj se priča o onoj Marici, zvanoj Marki, koja živi u kući na ćošku, kraj trafike?»
Naravno da sam čula, iz prve ruke.
A da one čuju sve što Marki meni kaže, pale bi u katatoniju od šoka.
Stvarno, kad bolje razmislim, malo koja strejterica ima privilegiju saznati sve o tim zamršenim gejlezbo odnosima. Tako kompliciranima, da što više o njima znam, to manje razumijem. Ipak, tješi me što nisam jedina. Jer, Marki nujno ispija moju prozirnu kavicu, dok joj pogled zbunjeno luta u daljinama. I tiho mrmlja: «Ne kužim, ne kužim, ne kužim…»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka