::LUCY FAIR::

petak, 09.07.2004.

SNALAŽENJE U PROSTORU

«Cure, zašto još niste pospremile igračke?»
«Zato jer», počne razložno starija blizanka, «jer sunce zalazi ovdje. Iza prozora naše sobe…»
«Da. I?»
«I tu je zapad, a istok je, onda, na suprotnoj strani. Sjever je naprijed, tamo gdje je poster od šegrta Hlapića, a jug obratno, prema vratima…»
«???»
«Baš objašnjavam seki…»
«Šta?» Javi se uvrijeđeno seka. «Ja objašnjavam tebi. Prva sam pročitala, u enciklopediji…»
I ručicom pokazuje na brdašce besmisleno nabacanih slikovnica i knjiga na podu. Zaista, na vrhu hrpe leži «Svijet oko nas».
Moja predškolska djeca sama vade podatke iz enciklopedije? Istinabog, dječje. I skužile su strane svijeta, bez ičije pomoći?
Imam teškoća sa disanjem, ošit mi se nadima od ponosa. Pitam se – čime sam zadužila čovječanstvo u prošlom životu? Morala sam učiniti nešto izvanredno da zaslužim ovako pametnu djecu.
Ali, to nije sve.
«A što ako stanem ovako?» Zagazi starija na gužvu zgrnutih Barbika, plišanaca i legića. «Onda nisam okrenuta niti prema šegrtu Hlapiću, niti prema prozoru…»
«Nego u smjeru sjeverozapada», rekoh drhtavim glasom, «evo, pokazat ću vam, pričekajte malo.»
Nakon kraćeg kopanja po ormariću s dragocjenim uspomenama iz mladosti vraćam se curama. I nosim svoj veliki izviđački kompas. Na kojem se vide oznake za sve strane i postranice svijeta.
«Wow», zadivljeno vrisnu cure, «smijemo ga malo držati u rukama?»
«Smijete, koliko god želite. Poklanjam vam, zauvijek.»
«A možemo ga pokazati susjedovoj Dančiki? Ona još ne zna strane svijeta, pa da je naučimo…»
Dakle, te moje kćeri! Ne samo da su pametne, nego su i nesebične. Spremne svoje znanje prenijeti drugima. Stvarno, pitam se čime sam zaslužila tako dobru djecu?
«Gdje su djeca?» Pita Debeli još s vrata. «Jesu li danas napokon pospremile rusvaj od svoje sobe?»
«Pusti to», odvratih nadmeno, «kao da je važno pospremanje. Cure su čitale enciklopediju i zamisli, same su skopčale strane svijeta…»
«Šta???» Zgranuto će on. «Brus same! Neku večer smo do besvijesti tupili orijentaciju…»
«Ma kad?» Pitam zapanjeno.
«Dok si ti buljila u kompjuter», zlobno mi spusti Debeli, «i na koncu sam im dao svoj kompas, veliki izviđački. Ali one više pojma nemaju gdje je. Kako bi i znale? Tko bi se uopće snašao u ovom džumbusu???»
Tko? Moje cure, naravno. Možda su lijene, neuredne i neposlušne ali su svakako veoma snalažljive. I lažljive.
Ma, čime li sam to zaslužila?


Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka