::LUCY FAIR::

četvrtak, 08.07.2004.

MAMINA NAUČNOFANTASTIČNA PRIČA III

«Znam, sjetila sam se», reče tri minute starija blizanka, nakon što su obje odgledale Pokemone, «doktorica Bonny je našla ostatke konja, zar ne?» Kakvog konja? Koja doktorica?
Ahaa, dr.Bonny Bone, paleontologinja koja živi u paralelnom svemiru, na paralelnoj planeti Zemlji, gdje su konji davno izumrli…
Tako je, našla je kosti konja, složila ih već nekako i zaključila da je to neobično biće sigurno živjelo u vodi, jer je u davnini cijelo područje prekrivalo veliko slano jezero. Osim toga, nemoguće je i zamisliti da bi se životinja sa tako čudnim završecima nogu ikako mogla kretati na kopnu. Koštani čunjići na krajevima nogu bili su tek uporište zacijelo velikih plivajućih opni, pomoću kojih se biće brzo i elegantno kretalo u dubinama. A duboko uleknuće na srednjem dijelu kičme ukazuje na postojanje goleme, veoma široke i visoke leđne peraje. Dugi vrat svjedoči o brojnim škrgama, koje su opskrbljivale ribetinu potrebnom količinom kisika.
Zanimljivi otvori, sprijeda, na izduženoj glavi, za koje bi laici pomislili da su nosnice, bijahu izlazna mjesta dugačkih bičastih izdanaka, opremljenih otrovnim žarnicima. Njima je biće ispitivalo okolinu. Osim toga, služili su za hvatanje, omamljivanje te prinošenje usmrćenog plijena ustima našeg vodenog grabežljivca. Dugački i krupni zubi mogli su samljeti svaki zalogaj. Nesumnjivo, životinja se hranila mesom, vjerojatno manjim ribama, te kopnenim gmazovima, koji bi neoprezno ugazili u vodu..
Velike, nemilosrdne, opake oči zacijelo su se pokretale u svim smjerovima. Ovo je snažno stvorenje u svoje vrijeme bilo strah i trepet jezerskih dubina…
»Nazvat ću ga Ichtioequus», odluči dr. Bone u trenutku neobjašnjivog nadahnuća.
«Ihtiokekvus! Hoćemo Ihtiokekvusa!» Klicale su oduševljeno moje cure.
Zaustila sam da kažem kako dotični ne postoji, osim u našoj mašti i možda u paralelnom svemiru, u glavi dr.Bone, ali bilo mi je jasno da nema smisla.
Umjesto toga, dala sam sve od sebe i nacrtala čudovište. Potom ga izmodelirala. Tako što sam gumenom konju Spiritu nakalemila odgovarajuće dodatke od plastelina i glinamola. Ovaj se žilavo opirao intervenciji, ali mama Lucy bila je uporna – htio, ne htio, bit ćeš Ihtio. I na koncu sam, na izričito traženje moje okrutne djece, simulirala borbu sa Tyranosaurusom i Triceratopsom, najstrašnijima iz naše kućne zbirke.
U najnapetijem trenutku, kad se činilo da Ichtioequus gubi, na vratima se pojavio tatica Debeli…Nastavit će se…

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka