::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 05.07.2004.

ZLOBA

Uđemo nedavno Debeli i ja s djecom u restorančić. Jasno, klinke hoće dječje radosti: ćevape, ražnjiće, hambije i te gluposti.
Donekle ih kužim. Naravno, riba je zdravija, a meni i ukusnija. Ali ovo samo uzmeš u ruku i grizeš. Nema kostiju, nema gnjavaže. Nije nutricionistički uzorno, ali one ionako žvaknu tek par zalogaja.
Za obližnjim stolom sjedi veoma mlađahna škvadra. Zaokupljena salatom i rižom. Pogledavaju na nas iskolačenim očima i glasno komentiraju:
«Nevjerojatno da u dvajsprvom stoljeću još ima divljaka koji ubijaju nedužne životinje. Da bi žderali njihove leševe. I toliki su zločinci da jadnu djecu truju tom strahotom. Trebalo bi njih…svašta…zatvor…ono…giljotina, premazana kurareom, spojena na visoki napon…bla…bla…»
Razmišljam – što da odgovorim nadobudnim šmrkavcima? Da sam bila vegetarijanka, pet godina. Sve dok mi kosa nije počela ispadati, u pramenovima. Uslijed nedostatka proteina. A zubi su se njihali kao da sam članica posade na jedrenjaku «Skorbut». Simptomi su se čudesno povukli, samo tjedan dana nakon povratka svežderskom jelovniku, koji je i primjeren homo sapiensu.
I sad, da budem odvratna stara gadura i ispričam balavurdiji svoja zastrašujuća iskustva iz mladosti?
Ne, bit ću još odvratnija stara gadura – neću im reći ništa!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka