::LUCY FAIR::

nedjelja, 04.07.2004.

VOLIM MARKI?

Da, svakako. Kao čovjeka, prijatelja, kućnog ljubimca, visibabu, slap…Ma, razumijete što hoću reći. Draga je ona, na svoj abnormalan način. Tko bi me drugi zvao u tri u noći, da mi ispriča najgluplju i najnevjerojatniju priču koju sam ikad čula? I sad opet. Zove.
«Oprosti, stara, kaj nisam danas svratila do tebe. Namjeravala sam, ali nazvala me – zamisli tko? Pobožna Nena! I kad sam joj ispričala gdje sam bila u petak ujutro, navalila na mene, da odmah dođem k njoj. Ona se dvoumi već dugo, razmišlja, ali nikako da odluči, ipak se radi o velikoj promjeni. I tak sam otišla k Neni, sve sam joj pokazala i detaljno objasnila. Bila je oduševljena! Da samo znaš kak joj se dopalo! Nemoj se ljutit, pliz, došla bum k tebi čim nađem vremena…»
Zanijemila sam.
Marki s pobožnom Nenom?
Onom, koja nije mogla vježbati tjelesni, zbog natečenih koljena, od klečanja u crkvi?
Da ne spominjemo da je ogorčena protivnica pobačaja, feminizma uopće i zakleta strejterica. Bila. Sve do jučer. Dok nije pripustila lezbu Marki na se, poda se i zna se.
A ima muža Hercegovca. I čak je svoju djecu nazvala HDZ: Hrvoje-Domagoj-Zdeslav.
Sjećam se kad se hvalila okolo kako ih je uporno dojila. Valjda do petog osnovne, jer joj vise do koljena, natečenih. Osim toga, razroka je i nos joj sliči na dršku od džezve.
Zgražam se, da.
Ali pored toga, obuzima me neki čudan nemir protkan ljutnjom, tračkom gorčine i bolnim osjećajem…ne znam čega…odsječenosti? Isključenosti? Odbačenosti? Pitam se kojom bih riječju uopće mogla imenovati taj emocionalni galimatijas?
Možda bi približno odgovarala - ljubomora?

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka