::LUCY FAIR::

subota, 03.07.2004.

LIJEP I SUNČAN DAN

Ponovo moram ozbiljno propušiti. Baš kad sam uspjela smanjiti broj cigareta na školski uzornu mjeru (onoliko koliko popuše klinci u školskom zahodu, i to uzorni đaci).
Naime, jučer je moja frendica Marki imala nevjerojatan susret sa nevjerojatnim gejlezbo komadom. Još uvijek ne vjerujem da se to doista zbilo, ali za svaki slučaj poduzimam obrambene mjere.
Jer, najavila je da najuspjelije zahvate namjerava demonstrirati na meni, koja sam strejt. A kako je Marki bivša pušačica i ne podnosi plemenitu aromu duhana, ja eto - iz veoma opravdanog razloga -pušim svoje omiljene Ronhill Mentholke, jednu za drugom.
Osim toga, izvukla sam iz košare za zmazani veš dres u kojem sam neki dan naporno joggirala, navukla na sebe i prtljam nešto metlom po dvorištu.
Nije da sam luda za čišćenjem i pospremanjem dvorišta, nego koristim lijepo vrijeme. Kad se moje blizanke običavaju igrati vani.
Pa mislim, ako Marki dođe, neće se valjda zaletjeti na mene pred djecom? Kako se to zove – kad odrasli koriste djecu kao živi štit? Kukavičluk? Svinjarija? Intifada? Ne znam, ali mene moja djeca obožavaju, pa nemaju ništa protiv.
«Mama, smetaš nam u igri! I ideš nam na živce!»
«Da, znam…»
«I užasno smrdiš!»
«O, super!»
«Znaš da pušenje uništava mozak? Tako kaže teta u vrtiću…»
«Može biti…»
«I što ćeš raditi kad ti se mozak skroz raspadne?»
«Igrat ću se s tetom Marki.»
«Onda ćemo vam dati naše stare Barbike, one potrgane. Samo, već smo ih bacile. Ali izvadit ćemo ih iz kante. Sad smrde po smeću, ali tebi to ne smeta, jelda? Hihihihi…»
Eto, kako me moja djeca vole, brinu o meni i misle na moju dobrobit. I sigurno neće dopustiti da mi se išta ružno desi.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka