::LUCY FAIR::

petak, 02.07.2004.

CENZOROVA PJESMA

Mnogi misle da je moja frendica Marki jedna vulgarna ženturača. A ona je zapravo senzibilno i delikatno biće. Koje je svojedobno pisalo poeziju. Hermetičko-simbolističku, s naglaskom na nadrealističkim psovkama. Njima je plastično dočaravala dubinu depresije, izazvanu pubertetskom krizom identiteta. Tu i tamo ubacila bi prizore sado-mazo sexa, jer je smatrala da će tako lakše pridobiti publiku. Što bi se vjerojatno i desilo, da su njezini stihovi imali šanse da dođu do publike. Ali nisu, jer je drug urednik omladinskog lista bio mišljenja da bi takva poezija atakirala na moralnu okomicu u dušama mladih čitatelja. Pa je Markine priloge okomito spuštao u koš, iz obzirnosti spram morala i mladih duša. No kako je ova neumorno producirala nove i nove uratke i promptno prosljeđivala u redakciju, urednik je odlučio da joj veoma obzirno dade do znanja da su njezini prilozi nepoželjni. Nježno, putem stihova, ovih:

KRTIČKI OSVRT
Pjesme su ti grozne skroz,
curo, baci se pod voz!
Izričaji baš su grubi
što ih rabiš! Daj se ubi!
Strofe tvoje su preduge
od beznađa i od tuge.
Ali bolni očaj mine
pjesnikinju kad pogine.
Čemu da se pati, brine?
Ženo, baci se na šine!
Kad lokomotivu spaziš
nemoj da se preneraziš,
nego lijepo brzo skoči
da ne stigne da prikoči.
Gorke suze s tvoga lica
izbrisat će željeznica.
Pjesme više nemoj slati,
radije si muke skrati.
Primi ovaj savjet mali
i do pruge daj zapali!

Marki nije zapalila do pruge, umjesto toga zapalila je joint , oprostila se od poezije i prionula na prozu. Ponešto je i objavila, u visokotiražnim časopisima. Koji su se svojedobno prodavali u crnim plastičnim ovitcima. O čemu je pisala i kako? Mislim da ne želite znati. Ili možda krivo mislim???

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka