::LUCY FAIR::

četvrtak, 01.07.2004.

CENZURA, CENZURA

Baš kao i vi, i moje blizanke obožavaju bajke. Slušati, pričati i izmišljati.
Dakako, vole imati publiku. Eto, baš danas su dovele susjedovu malu u dvorište, da se skupa igraju.
Kao svaka odgovorna majka, tu i tamo oslušnem da li je sve u redu. Dakle, cijelo vrijeme prisluškujem. Između ostalog čujem ovo:
«Kada je sirota djevojčica upalila posljednju žigicu, ne bi li se ugrijala, ugledala je iznad sebe jedno lijepo i dobro lice. Bila je to teta koja radi na Hrabrom telefonu. Ona je ogrnula djevojčicu svojim kaputom i povela je k sebi doma. I onda su dugo živjele u sreći i zadovoljstvu…»
«Ali neee», pobuni se mala susjeda, «djevojčica sa žigicama je umrla! Zar vi to ne znate?»
«Pssst, tiho», začujem prigušene glasiće svoje dječice, «prozor je otvoren, mama nas može čuti…Mi znamo da se djevojčica sa žigicama smrzla na cesti, tako se priča u vrtiću…Ali naša mama ne zna. Kad bi saznala – jako bi se rastužila…»

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka