Imam prijatelja koji je jedan u milijardu ljudi, neponovljiv.
On je umjetnik.
Toliko je zaokupljen svojim radom (Mision of God) da je totalno isključen iz svega što se događa oko njega.
Dobra prijateljica mi reče, ma pusti ga on je podivljao od samoće.
I tako neki dan smo pili kavu ispred kina Balkan, koje je postalo Europa prije nego grad i država u kojoj se nalazi (nije šija nego vrat), žalio sam se na vrućinu gradskog asfalta i preveliku vlagu u zraku. Pričao sam mu kako se noću mučim sa snom i kupam u znoju svom.
Kavica sa šlagom je bila super a mlada konobarica nudila je osmjeh u očima besplatno. Nakon par dana čuli smo se telefonom. Stari kako je ?
On koji ne primjećuje ništa osim svojih misli i ostalih slika u glavi, počeo mi se žaliti na vrućinu, vlagu u zraku, nesanicu i znojenje.
Interesantan je njegov zaključak, njemu je teško ne zato što je tako, nego mu je vruče, vlažno i znojno zato što sam ja neki dan rekao da je tako.
I zaista bio je u pravu, jer još jučer je kiša otjerala sparinu, ustvari bilo je ugodno samo on to nije primjećivao. Vrtio je u glavi film koji je bio snimljen na osnovu scenarija koji je napisan za našeg razgovora uz kavu ispred kina Balkan.
