Subota 7.6.2003. u Zagrebu bila je vrela ( + 38° C ) i vlažna (sparna). U rano jutro, pri prvoj kavici, nalazim na mobitelu poruku od K. Zimonića : Pozdrav iz France ! Sigurno je u Annecyu na ovogodišnjem festivalu crtanog filma.
Večeras u 18:00 idem u HNK gledati novu predstavu S. Šnajdera "Nevjesta od vjetra" o životu glumice Gemme Bojić. Glavnu ulogu nosi Alma Prica, predstava je dobra, Alma je odlična, glazba, scenografija i režija jako dojmljivi. Ipak predstava je malo predugačka i nekako čudna za to kazalište. Za trajanja pauze, u predvorju, primijetio sam meni omiljenog glumca Miki Manojlovića. Morao sam ga upoznati, stisnuti mu ruku u znak zahvale za ugodne sate koje sam proveo gledajući njegovo lice u mnogobrojnim filmovima. Bio je malo zbunjen mojom pojavom, ali na mene je ostavio dojam veoma ugodne i zdrave osobe, što je prava rijetkost, kod osoba iz svijeta glume. Na kraju dana, te večeri na TV-programu pogledao sam jako dobar i interesantan film K-Pax sa odličnim K.Spacey-em u glavnoj ulozi. Vrućina sa početka priče i dalje je bila prisutna i iza ponoći ………. ove noći će po zraku moći plivati ribe. San je teško dolazio, i možda je tome kriva prva četvrt mjesečeve mijene.
Tom Botovac je bio veliki umjetnik našeg doba, na ovim prostorima, i to u svjetskim okvirima mnogo, mnogo veći, nego u uskim lokalnim okvirima državice i grada gdje je najduže i najčešće obitavao. Svoje sugrađane je često šokirao ili nasmijavao svojim umjetničkim ispadima, koji su dolazili iznenada i za većinu bili nerazumljivi. Tih dana u gradu se šuškalo, Tom je spreman za novu akciju. Govorkalo se da se ovoga puta radi o kratkom nastupu na lokalnoj televiziji, gdje bi veliki Tom izgovorio šest svojih pjesama. To da Tom piše je bilo poznato, ali njegove pjesme nitko nikada nije čuo, a i to sa izvođenjem umjetničkog akta u programu lokalne televizije bilo je nešto sasvim novo za njega. Malobrojni ljudi su vjerovali u ono što ovaj već zreli umjetnik radi, ali samo pravi su znali da tu nema foliranja i da Tom vozi uvijek do daske. Posljedice njegovih istupa su tek nakon izvjesnog vremena, koje se katkad mjerilo i godinama, sjedale na pravo mjesto u glavama onih sretnika koji su ih konzumirali za vrijeme događanja.
Sa scenarijem ovoga performancea javnost je upoznata tek po dolasku u studio, svega pola sata prije nego su kamera uključene. A u njemu je pisalo kako je Tom odlučio igrati šah sa svojom prijateljicom Verom, nakon povlačenja tri poteza izgovorio bi jednu svoju novu pjesmu, te potom si ispalio metak u glavu i to sve ispred objektiva kamera koje bi detaljno bilježile sve što se zbiva na licima prisutnih u studiju. Dakle prvo igra, zatim pjesma, pa ruski rulet i tako do kraja njegove nove zbirke od šest pjesama, koja je za sada od javnosti skrivena u umjetnikovoj glavi i čije objavljivanje u tv-emisiji će dozvoliti ili ne umjetnikov prst sudbine. Tako da kraj igre šaha, dopunjen poezijom umjetnika, nije i kraj predstave, jer uvijek slijedi šokantni dodatak u kojem Tom vadi pištolj u čijem spremniku je samo jedan metak i puca si u glavu, u stilu klasičnog ruskog ruleta. Svi su bili uvjereni da se u spremniku pištolja kojeg je veliki Tom spretno vrtio oko kažiprsta desne ruke nalazi ćorak.
No to kod Toma ne igra, metak u spremniku je bio pravi. Sad je postalo jasno njegovo kazivanje da se radi o poeziji sa okusom smrti na usnama, i konstantnoj spremnosti čovjekove duše za let. Program je krenuo i riječi su tekle polagano i tiho u eter, povučena su prva tri poteza možda njihove zadnje partije šaha u životu i zatim cklick, pištolj je opalio u prazno. Svi su bili napeti i nakon takvog ishoda nastalo je euforično raspoloženje kod svih prisutnih. Neki iz uprave televizije koji su shvatili kakva drama im se upravo odvija u studiju željeli su prekinuti dalje izvođenje, no ipak show must go on. Tom je i tu sve predvidio i angažirao i dobro preko sponzora platio, mišićave dečke iz "Kazimir-sicurity", čiji je jedini zadatak bio onemogućiti prekid performancea.
Sekunde su postajale dugačke poput godina. Otac našeg pjesnika je kosio travu u svom dvorištu, kada ga je njegova treća žena uzbuđeno pozvala da pogleda što se to događa na programu njihove omiljene televizije. Njegov jedinac iz drugog braka izvodio je predstavu od koje staje dah u grudima. Većina od onih koji su taj događaj pratili, uglavnom su bili uvjereni da se tu radi o foliranju oko par dobrih pjesama koje treba dobro prodati. Tomov otac je poznavao svog sina i volio ga do neba, on je znao. Znoj kojim mu je košnja trave orosila ćelo prekrio je hladan znoj koji ga je odjednom oblio i momentalno se srušio u svoju veliku fotelju pred televizorom. Treća pjesma o smislu života i snazi suosjećanja u njemu, je izvedena munjevito i snažno, povućena su tri nova poteza u šahovskoj igri Vere i Toma, mali trenutak tišine, pa jedva čujni klick, opet u ništa, što bi rekli u Sinju na Alki kad alkar promaši. No klick koje je čuo Tomov otac u tom trenutku je bio zadnji zvuk koje je njegovo uho čulo za života, hitna pomoć tu nije ni trebala dolaziti. U drugom dijelu naše Zemlje, program je htjela pratiti i Tomova jedina sestra, to joj nije bilo moguće jer je već kod uvoda u emisiju po voditeljevom najavljivanju performancea i detaljnom objašnjavanja gledateljima što će se odigrati pred njihovim očima i ona umrla od prevelikog uzbuđenja. Doduše imala je ona i nekih svojih zdravstvenih problema koje je nedavno uspješno riješila i liječnici su bili zadovoljni oporavkom. Savjetovali su lagani i organizirani odmor od svega.
Potpuno nesvjestan situacije koju je pobudila njegova umjetnička akcija kod gledatelja, Tom je izgovarao zadnji stih njegove šeste pjesme, koji je glasio : Ljubav je pustiti drugoga na miru, a normalnost nije ništa drugo nego dobro organizirano ludilo. Za završetak šahovske partije Veri je bio dovoljan još samo jedan dobar potez. šah-mat gospodine pjesniče. Prije prislanjanja cijevi pištolja iznad lijevog uha Tomovo ćelo se orosilo od napora kojega je morao uložiti u realizaciju ovog projekta i zadovoljstva što mu je kraj blizu. Strah od neuspjeha i sumnja u svrsishodnost onoga što radi kod Toma nije nikad postojala. Slijedio je ponovo klick, ponovo u ništa, šesti put zaredom Tom je povukao obarač, ali metak se nije nalazio u cjevi. Bravoooooooooooooooooooo…………………..
U studiju se prolomio unisono urlik svih prisutnih, prava ekstaza. Puknulo je desetak šampanjaca, euforično ponašanje se prenijelo u kafiće i domove gdje se organizirano pratio umjetnički ispad njihovog voljenog umjetnika. Telefoni u režiji studija su brujali, svih osamnaest linija je bilo zasuto pozivima, nastala je ludnica. Aplauz i skandiranje se nije stišavalo, sve je jako podsjećalo na doček Pape Ivana Pavla na rivi u Zadru, zapaljena masa je tražila bis. Toma je to ponijelo, povjerovao je u ono što mu je bilo cijeli život strano, i od čega je zazirao, događanja naroda. Čovjek, pojedinac za njega je uvijek bio cijeli svemir. Ipak ovoga puta on je potaknuo svojim djelom nešto što nikako nije očekivao da se može dogoditi kod izvođenja njegovih hermetičnih umjetničkih ispada, koje je prakticirao zadnjih godina. Vrisnuo je u mikrofon , ako očekujete bis i ja ču vam ga dati.
Jedan mali haiku i maestralno rušenje figura preostalih na šahovskoj tabli to morate dobiti za bis. Producent je odlučio pomaknuti vijesti, jer je emisija svojim trajanjem debelo pregazila minute koje su joj bile dodijeljene. Sve za umjetnost, glasno je uzvikivao glavni odgovorni urednik tv-programa. Tom je izašao na podij. Svi reflektori bili su usmjereni u njegov gorostasan lik, nastao je tajac. Haiku je bio ugodan uhu i duhu, rušeći preostale šahovske figure, koje su se raspršile po cijelom studiju Tom je neumoljivo podsjetio na pjevača Jim Morissona iz nekada kultne grupe The Doors.
Svi su bili uvjereni to je pravi kraj, svršetak, konec, the End. Nitko od prisutnih ustvari nije poznavao Toma. I tako dok su svi u studiju zadovoljno trljali ruke, a kamere bile još upaljene. Tom je prislonio po sedmi put cijev pištolja uz lijevi obraz i lagano povukao obarač. Scenom se prolomio prasak i kapljice krvi prekrile su praznu šahovsku ploču te poprskale dva snimatelja. Tom se maestralno srušio kleknuvši prvo na lijevo koljeno.
Metak je razbio jedan reflektor visoko na stropu studija uz veliki prasak i male su iskrice padale na Toma poput prskalica na božićnoj jelki. Ekipa liječnika je utrčala na teren stavili su Tomovo krupno tijelo na nosila te žurno istrčali do vozila hitne pomoći koje je spremno iščekivalo ovakav razvoj događaja. Prve jutarnje vijesti svi su očekivali, operacija je trajala do ranog jutra. Pred gledatelje je izašao liječnik vidno umoran i rekao radosnu vijest.
Naš veliki umjetnik Tom Botovac je imao nevjerojatnu sreću, metak je prošao bez većih oštećenja vitalnih funkcija mozga, jače oštetivši vilicu, tako da očekujemo uspješan i skori oporavak umjetnika.
The END
Zagreb 11.06.2003.
