Oko promatrača

“Za ljude sa stavom”, vrišti natpis s billboarda koji promatram dok se tramvajem vozim na posao. Tako, naime, jedna izdavačka kuća reklamira svoj dnevni list. Volio bih popiti kavu s copywriterom koji je smislio ovaj oglas i reći mu/joj što mislim o njemu. Budući da je mala vjerojatnost da će se to dogoditi, ostaje mi mala nada da će on(a) pročitati tekst koji slijedi i objasniti mi da li zaista stoji iza tog, u suštini dobrog ali proizvodu sasvim neprimjerenog, slogana.

Svrha je novinarstva istraživanje činjenica, kako bi se rezultati toga procesa argumentirano prezentirali javnosti koja, potom, zauzima stajališta i/ili poduzima akcije. Uloga medija u našim životima je ogromna i na njima je izuzetna odgovornost za ono što objavljuju ili, pak, prešućuju. Međutim, lobiranje za neku političku opciju ili glad za profitom (a uglavnom oboje istovremeno) vlasnika medijskih kuća, pod čijim diktatom novinari pišu tekstove ili snimaju priloge, potpuno mijenjaju sliku o plemenitosti ove profesije. Senzacionalizam temeljen na neprovjerenim informacijama i neizražavanje vlastitog stava o anomalijama u društvu danas prevladavaju u hrvatskim medijima. Bitno je samo jedno – zarada od oglašivača. Ako uzmete u ruke neku tiskovinu, primjetit ćete da se velik dio nje sastoji od reklama. Konstantno izlaze neki tzv. posebni prilozi gdje 10% prostora zauzima redakcijski tekst, a 90% oglasi. Čak i novinarski članci su, zapravo, tekstovi preuzeti iz brošura oglašivača čime dolazi do kompenzacije: izdavač popunjava broj stranica tiskovine bez imalo uloženog truda, a oglašivač dobija besplatnu reklamu. Novine se prodaju, a čitatelj ostaje zakinut za pravu informaciju i kritički stav novinara.

Primjer: na stranicama udruge Prijatelji životinja objavljena je crna lista proizvođača koji svoje proizvode testiraju na životinjama. Tu su listu objavile samo jedne novine: Feral Tribune. Sve ostale tiskovine tu su informaciju ignorirale zbog toga što se na toj listi našao velik broj kompanija koje se redovito oglašavaju i od kojih izdavači imaju veliku financijsku korist. Poslovica kaže: ne pljuj u tanjur iz kojega jedeš. Međutim, javnost ima pravo saznati istinu i novinari su ti koji imaju moralnu dužnost javnosti to i omogućiti, inače nisu novinari nego – plaćenici.

U oglašavanju postoji kodeks koji je u funkciji “izgrađivanja i dograđivanja odgovornosti prema potrošaču i prema javnosti svih onih koji se bave tržišnim komuniciranjem”. Dokle god u hrvatskom novinskom izdavaštvu budu prisutni tekstovi bez kritičkih osvrta, reklamu s početka ove priče možemo smatrati suprotstavljenu kodeksu oglašavanja.

15.03.2005. godine Prijatelji životinja skreću pozornost na užasan pokolj 325.000 BEBA TULJANA!

Kanadski komercijalni lov na tuljane je najveći pokolj morskih sisavaca na svijetu. Kanada tijekom ožujka i travnja planira pobiti preko 325.000 tuljana!

Kako bi dignuli glas protiv ovog zločina zbog profita, Prijatelji životinja će se u utorak, 15. ožujka 2005. s početkom u 12 sati priključiti svjetskim prosvjedima prosvjedom ispred Kanadskog veleposlanstva u Zagrebu, Gjure Deželića 4. Tom prigodom prosvjedna nota bit će uručena veleposlanici Stefanie Beck.

Više o ovome, kao i šokantne fotografije pokolja malih tuljana možete pogledati ovdje.
Peticiju protiv ovog zločina možete potpisati ovdje.

Ovih je dana i kod nas zaživio trend iznajmljivanja dijelova tijela u marketinške svrhe. Pogodak! je uspio pronaći osobu koja će na čelu mjesec dana nositi njihov nacrtan logo, a sve za iznos od 3000 kn. Pročitao sam zapažanja tog Lovre o svijetu oko sebe nakon što je tako uređen izašao među ljude, a pročitao sam i komentare ljudi na njegovom blogu (lovrinpogodak.blog.hr). Većina komentatora je vrlo kritična prema tome, postavljaju se pitanja o ljudskom dostojanstvu i negativnom trendu lake zarade na moralno upitne načine, pri čemu se ovaj nadovezuje na niz manekenke-Playboy zečice-Big Brother stanari. Zrelo razmišljajući, mogao bih se pridružiti kritičarima ove vrste oglašavanja. Međutim...

Pogledajte odjeću koja je upravo na vama i zavirite malo u svoj ormar. Velika je vjerojatnost da ste bar jedan komad te robe skupo platili, čime ste stekli ekskluzivno pravo nošenja loga tog proizvođača ili dizajnera na vidnom mjestu i, zapravo, neposrednog reklamiranja istih. Ovih dana izlazimo van na hladnoću i navlačimo razne vunene kape na glave, a pritome nam se preko naših čela rastežu simboli Nike-a, Adidas-a, Reebok-a... i to potpuno besplatno! Štoviše, mi NJIMA plaćamo kako bismo ih reklamirali! Pa tko je ovdje lud!? Da li i dalje mislite da je lud - Lovro? Razmislite još jednom...

Do ove je apsurdne situacije došlo zbog toga što mediji u ovom našem društvu diktiraju konzumiranje isključivo nekih proizvoda, a to pogotovo dolazi do izražaja u modi. Originalni i kreativni (ili indiferentni) nailaze na podsmijeh i kritike okoline, a uniformiranost je nešto čemu svi teže. To je tipično i za ostala siromašna (post-tranzicijska) društva poput našeg, gdje je bitno prezentirati se na pravi način, pa makar i lažno. I tako, djeca u JI Aziji jeftino šivaju, mi skupo kupujemo, a korporacije trljaju ruke. A nama, dok šetamo ulicama u svojoj modernoj odjeći, rastu magareće uši. Čini mi se da će ovakva situacija još dugo potrajati i u svjetlu toga Lovro je, barem nakratko, postavio stvari na svoje mjesto.