utorak, 30.08.2011.

Changeing the world- World Scout Jamboree 2011 Sweden

Znate li ono kad vas jedna pjesma i nekoliko slika podsjete na nešto? Kada je tako malo potrebno da imate odjećaj da ste tamo tamo daleko? Znate li ono kad želite iz dna duše vratiti vrijeme ali ono teče dalje? Znate li možda onaj osjećaj kad se nečeg toliko divnog prisjetite, kad imate osjećaj kao da ste tamo? Znate li vi sve to? Imate li vi neko tako predivno sjećanje koje vas istog trena razveseli?

Ja znam sve to. Ja imam takva sjećanja. Mi to znamo. Mi imamo takva sjećanja.


I’m changing the world today,
The world today
With a small step forward
And it’s the simplest way,
We can start today
Crossing lines and borders
And the change in you, means the world is changing too.


Znam, pišem kasno. Duboke isprike. Nadam se da ćete mi nakon ovog posta oprostit. Nisam mogla prije. Oprostite, molim.

Puno se toga desilo u tih 18 dana. Jako jako puno. I vjerujte mi, priča o tome trajala bi beskonačno. Zašto? Jer bi se svagog puta sjetila nečeg novog, nečeg neispričanog. Ali pokušat ću, pokušat vam ispričat što je Jamboree.

Sjedim sad tu za kompjuterom i na stolu kraj mene kutija. Velika je i teška.Pogodite što je u njoj? Sjećanja.

Jamboree je u njoj. Znate li što je nevjerojatno o tome? 39 000 ljudi stalo je u tu malenu kutiju. Tisuće kvadrata logorskih krugova. Cijeli mali grad. Da, istina. Jamboree je grad. Imali smo sve. Doktora, poštu, Dm, dućane, kioske. Čak i ceste i ulice. Imali smo glavne trgove podgradova i jedan veliki glavni trg na kojima su danju izviđači tražili svoje puteve do aktivnosti i radionica, a noću se okupljali i provodili vrijeme zajedno.

Taj trg, nekoliko prvih dana, bio je kaljuža. Izviđačke su gojzerice propadale u blato dok je ono frcalo i blatnjavilo im odjeću. S prvom nagovjesti sunca nestala je i kaljuža. Dobili smo pravi trg.

Jedna ulica bila je ispunjena zastavama. Po sredini ulice postavljeni su bili jarboli. Na svakom ajrbolu jedna zastava. Svaka zastava jedan država. Svi smo tu, na okupu. Teško je vjerovat koliko nas različitih, ali ujedno i istih na svijetu ima. Na Jamboree-u vidiš sve to. Vidiš različite nacije, različite ljude. Svi smo tolko različiti, boja kože, kose, očiju, jezik kojim pričamo. Različiti smo. Al svi smo tu. Isti. Svi smo ljudi, svi smo izviđači.

We want the same things
We dream of a happy end
And maybe that stranger coming your way
Just waiting to be a friend

Nevjerojatno je kako se možeš ponašati potpuno ludo, otkačeno. Kako možeš izgledati smješno. Kako možeš biti prljav od blata, mokar od kiše. Predivno je kako možeš sjediti na podu i smijati se. Kako možeš šušit robu na šatoru. Kako možeš živjet punim plućima. Predivno je kako sve to možeš bez da ti se itko smije i podruguje. Kako sve to postoji, sav taj mir, kako svi ratovi prestaju, kako sve funkcionira po dogovoru. Predivno je da to psotoji.

Iznenadilo bi vas da vidite to, kad dvije države koje se nevole, nepodnose, ratuju, njeni izviđači sada sjede zajedno i pričaju. Kako se smiju zajedno. Naprosto obožavam to.

And if you want to make some changes
Why don’t you start by making friends?

Znam kako bi neki sad voljeli da pričam što smo radili, gdje smo bili. Ali to bi bio izvještaj, a ne priča. Osim toga. Ispričat ću vam. Strpite se.

Na ruci mi stoji narukvica. Na narukvici 6 kockica. Zelena, plava, smeđa, žuta, roza, crna. Quest, earth, people, GDV (global divelopment village), hike, dream. Morularne akivnosti.

Quest-dan prvi.
Kiša. Kiša i kiša. 4 poligona, četri skupine. Jakooo jakooo velike skupine. Staza izazova.
Quest, to vam je ono što mi zovemo staza izazova. To vam je ono kad igraš igre i napreduješ kroz teren. Quest. Izazov. Tu smo bacali potkove zatvorenih očiju, da napomenem, nismo nikoga ubili. Tu smo se penjali, tu smo radili klackalicu u ravnoteži. Tu smo igrali divovski labirlint u kom smo se pogubili. Tu smo prebacivali lopticu kroz cijev, tu smo na sljepo salgali puzle.

Earth-dan drugi.
Kiša. Skrivamo se u shelter box šatorima.
Filtriramo vodu, radimo vjetrenjače.
Najbolej od svega, u pjesku gradimo grad. Selo i tvornica. Otpadne vode nesmiju se izliti iz tvornice i oštetiti selo, životinje ni rijeku koja teče. Napravili smo korito. Uljevaju vodu. Potok, rijeka, bujica, tsunami. Mala poplava, ali preživjeli smo. Najbolja radionica od svih. Oćemo ponovo!

People-dan treći
Kiša-sunce-shower. Ne, suhi smo.
Prolazimo poligon sjećanja. Meditiramo u šatoru, radimo privjeske, dobivamo perlice za narukvice. Osmišljamo valstitu kulturu. Gledamo zabavni show na pozornici.

GDV-četvrti dan.
Sunce. Pržimo se.
Dvije radionice. Prva, einvironment. Učimo o okolišu i ispušnim plinovima. Druga, peace. Igramo igre. U međuvremenu natjecanje u shelter box-u. Jedna od naših ekipa je poprilično dobra.

Hike-dan peti.
Sunce.
Planinarimo. Neki se gube. Neki dolaze brzo. Klasika.

Dream-dan šesti.
Noć. Zvijezde.
Prolazimo teren noću, uz svijeće. Crtamo ljude, slažemo slagalice. Spavamo!

Zadovoljni? Nemam dovoljno prostora za detalje, nažalost. Oprostite, molim.

Faith and believe. Vjere. Radimo kannu, učimo svirat bubnjeve, jedemo slatke kokice. Učimo japasnko i kinesko pismo.

Otvaranje. Već sam vam pričala o tome. Nije potrebno ponovo.
Zatvaranje. Bilo je predivno iako je padala kiša to nije pomutilo planove izviđačima. Imali smo koncert. Došao je Europe. Vatromet je bio nevjerojatan, bio je preljep, veličanstven.

Moram vam još reć nešto. I u Berninu smo bili. I Kopenhagenu. Predivni su. I još nešto. Znate što je doživljaj? Bit na brogu kad more valja. I još. Doživljaj je spavat na podu busa. Doživljaj je prespavat 90% puta koji traje više od 20 sati.

Nemogu više pisat. Dovoljno sam rekla. Post je dugačak. Mogla sam i kraće i bolje. Ali ja sam zadovoljna. Uživajte.

I oprostite molim, što ne pišem kalsične izvještaje, kad smo krenuli, gdje smo bili. Neide mi to. Oprostite.

Puno pozdrava

Vaša Ivy
18:39 | kako? molim? (0) | na vrh!

<< Arhiva >>