Znate li ono kad vas jedna pjesma i nekoliko slika podsjete na nešto? Kada je tako malo potrebno da imate odjećaj da ste tamo tamo daleko? Znate li ono kad želite iz dna duše vratiti vrijeme ali ono teče dalje? Znate li možda onaj osjećaj kad se nečeg toliko divnog prisjetite, kad imate osjećaj kao da ste tamo? Znate li vi sve to? Imate li vi neko tako predivno sjećanje koje vas istog trena razveseli?

Ja znam sve to. Ja imam takva sjećanja. Mi to znamo. Mi imamo takva sjećanja.


I’m changing the world today,
The world today
With a small step forward
And it’s the simplest way,
We can start today
Crossing lines and borders
And the change in you, means the world is changing too.


Znam, pišem kasno. Duboke isprike. Nadam se da ćete mi nakon ovog posta oprostit. Nisam mogla prije. Oprostite, molim.

Puno se toga desilo u tih 18 dana. Jako jako puno. I vjerujte mi, priča o tome trajala bi beskonačno. Zašto? Jer bi se svagog puta sjetila nečeg novog, nečeg neispričanog. Ali pokušat ću, pokušat vam ispričat što je Jamboree.

Sjedim sad tu za kompjuterom i na stolu kraj mene kutija. Velika je i teška.Pogodite što je u njoj? Sjećanja.

Jamboree je u njoj. Znate li što je nevjerojatno o tome? 39 000 ljudi stalo je u tu malenu kutiju. Tisuće kvadrata logorskih krugova. Cijeli mali grad. Da, istina. Jamboree je grad. Imali smo sve. Doktora, poštu, Dm, dućane, kioske. Čak i ceste i ulice. Imali smo glavne trgove podgradova i jedan veliki glavni trg na kojima su danju izviđači tražili svoje puteve do aktivnosti i radionica, a noću se okupljali i provodili vrijeme zajedno.

Taj trg, nekoliko prvih dana, bio je kaljuža. Izviđačke su gojzerice propadale u blato dok je ono frcalo i blatnjavilo im odjeću. S prvom nagovjesti sunca nestala je i kaljuža. Dobili smo pravi trg.

Jedna ulica bila je ispunjena zastavama. Po sredini ulice postavljeni su bili jarboli. Na svakom ajrbolu jedna zastava. Svaka zastava jedan država. Svi smo tu, na okupu. Teško je vjerovat koliko nas različitih, ali ujedno i istih na svijetu ima. Na Jamboree-u vidiš sve to. Vidiš različite nacije, različite ljude. Svi smo tolko različiti, boja kože, kose, očiju, jezik kojim pričamo. Različiti smo. Al svi smo tu. Isti. Svi smo ljudi, svi smo izviđači.

We want the same things
We dream of a happy end
And maybe that stranger coming your way
Just waiting to be a friend

Nevjerojatno je kako se možeš ponašati potpuno ludo, otkačeno. Kako možeš izgledati smješno. Kako možeš biti prljav od blata, mokar od kiše. Predivno je kako možeš sjediti na podu i smijati se. Kako možeš šušit robu na šatoru. Kako možeš živjet punim plućima. Predivno je kako sve to možeš bez da ti se itko smije i podruguje. Kako sve to postoji, sav taj mir, kako svi ratovi prestaju, kako sve funkcionira po dogovoru. Predivno je da to psotoji.

Iznenadilo bi vas da vidite to, kad dvije države koje se nevole, nepodnose, ratuju, njeni izviđači sada sjede zajedno i pričaju. Kako se smiju zajedno. Naprosto obožavam to.

And if you want to make some changes
Why don’t you start by making friends?

Znam kako bi neki sad voljeli da pričam što smo radili, gdje smo bili. Ali to bi bio izvještaj, a ne priča. Osim toga. Ispričat ću vam. Strpite se.

Na ruci mi stoji narukvica. Na narukvici 6 kockica. Zelena, plava, smeđa, žuta, roza, crna. Quest, earth, people, GDV (global divelopment village), hike, dream. Morularne akivnosti.

Quest-dan prvi.
Kiša. Kiša i kiša. 4 poligona, četri skupine. Jakooo jakooo velike skupine. Staza izazova.
Quest, to vam je ono što mi zovemo staza izazova. To vam je ono kad igraš igre i napreduješ kroz teren. Quest. Izazov. Tu smo bacali potkove zatvorenih očiju, da napomenem, nismo nikoga ubili. Tu smo se penjali, tu smo radili klackalicu u ravnoteži. Tu smo igrali divovski labirlint u kom smo se pogubili. Tu smo prebacivali lopticu kroz cijev, tu smo na sljepo salgali puzle.

Earth-dan drugi.
Kiša. Skrivamo se u shelter box šatorima.
Filtriramo vodu, radimo vjetrenjače.
Najbolej od svega, u pjesku gradimo grad. Selo i tvornica. Otpadne vode nesmiju se izliti iz tvornice i oštetiti selo, životinje ni rijeku koja teče. Napravili smo korito. Uljevaju vodu. Potok, rijeka, bujica, tsunami. Mala poplava, ali preživjeli smo. Najbolja radionica od svih. Oćemo ponovo!

People-dan treći
Kiša-sunce-shower. Ne, suhi smo.
Prolazimo poligon sjećanja. Meditiramo u šatoru, radimo privjeske, dobivamo perlice za narukvice. Osmišljamo valstitu kulturu. Gledamo zabavni show na pozornici.

GDV-četvrti dan.
Sunce. Pržimo se.
Dvije radionice. Prva, einvironment. Učimo o okolišu i ispušnim plinovima. Druga, peace. Igramo igre. U međuvremenu natjecanje u shelter box-u. Jedna od naših ekipa je poprilično dobra.

Hike-dan peti.
Sunce.
Planinarimo. Neki se gube. Neki dolaze brzo. Klasika.

Dream-dan šesti.
Noć. Zvijezde.
Prolazimo teren noću, uz svijeće. Crtamo ljude, slažemo slagalice. Spavamo!

Zadovoljni? Nemam dovoljno prostora za detalje, nažalost. Oprostite, molim.

Faith and believe. Vjere. Radimo kannu, učimo svirat bubnjeve, jedemo slatke kokice. Učimo japasnko i kinesko pismo.

Otvaranje. Već sam vam pričala o tome. Nije potrebno ponovo.
Zatvaranje. Bilo je predivno iako je padala kiša to nije pomutilo planove izviđačima. Imali smo koncert. Došao je Europe. Vatromet je bio nevjerojatan, bio je preljep, veličanstven.

Moram vam još reć nešto. I u Berninu smo bili. I Kopenhagenu. Predivni su. I još nešto. Znate što je doživljaj? Bit na brogu kad more valja. I još. Doživljaj je spavat na podu busa. Doživljaj je prespavat 90% puta koji traje više od 20 sati.

Nemogu više pisat. Dovoljno sam rekla. Post je dugačak. Mogla sam i kraće i bolje. Ali ja sam zadovoljna. Uživajte.

I oprostite molim, što ne pišem kalsične izvještaje, kad smo krenuli, gdje smo bili. Neide mi to. Oprostite.

Puno pozdrava

Vaša Ivy

Danas smo trebali ici na Hike. to je vrsta planinarenja. ipak, iy nekih rayloga ja neidem pa imam visak vremena koje cu posvetiti pisanju posta. kao sto sma rekla napisati cu post o ceremnonji zastava, oli vam otvaranju jamboree-a. zasto? jer mi se cini zanimljivo a i sama sam sudjelovala u tome pa vam mogu prenjet izvjesce iz prve ruke.

28.7.
otvaranje jamboree-a. no zza bolji dozivljaj vratiti cu se jos malo dalje u proslost.

dan prije, 27.7.
tisuce iyvidaca iz cijelog svijeta dosli su na jedno posebno dogadanje. 22nd World Scout Jamboree. neki su dosli tokom jutra, neki u popodnevnim satima, a vecina predvecer. stotine autobusa zakrcilo je cestu. dobro, ne bas zakrcilo, jer je organizacija bila dobra pa nije dolazailo do prevelikih zastoja. dozivljaj doalska je bio nevjerojatan.
sjedili smo u autobusu zeezajuci se akd je netko viknu:"Jamboree tabla!". svi smo u stopu pohitali prema prozorima. vekika zuta tabla postala je meta amaterskih iyvidackih fotoaparata. veliki natpisi:" 22nd World Scout Jamboree" su usljedili. izvidaci su se uzvrpoljili polako priblizavajuci se mjestu dogadaja.svi smo nestrpljivo sjedili na svojim sjedalima iscekujuci prve satore. zbijali smo sale i zabavljali se. jos nekoliko stotina metara i naziru se sareni autobusi parkirani na check in-u i veliki bijeli satori. atmosfera se zahuhtavala. pocinje salavlje. ipak, morali smo se smiriti. check in.
prosli smo provjeru i dobili svoje ID-kartice, dokaz da smo sudionici Jamboree-a. dosli smo u blizinu svog terena, koji je za cistu obavijest, prilicno mali. iskrcali smo se i smjestili se. podigli smo satore u rekordnom vremenu jer su se teski, crni oblaci vec navlacili nebom. legli smo u satore i umorni od puta vrlo brzo zaspali.

28.7. oko 9 sati
"Budenjeeeeee!" poziv na pokret odjekuje logorskim krugom. netko pobjedonosno lupka na vrata satora. "ustajanje", govori dodo zamotan u zutu kabanicu. otvaramo oci. trljamo ih da prasko pospanko ispadne iz njih. "pranje zubi. dorucak. pozurite!" govori lada. "iva, dora, na probu za ceremoniju zastava. odmah!" vice hrvoje. nas dvije navlacimo gojzerice, zakopcavamo kabanice. cetkice za zube bacamo u satore. nista od dorucka danas. zurimo se. zapravo neznamo gdje idemo. gubimo se u mnostvu logorskih krugova. na koncu, napokon dolazimo na pravo mjesto. neki podeblji covijek s losim naglaskom cita drzave. zakasnile smo, no nema veze. dobivamo upute i proba pocinje. kisa idalje neumorno pada.
satori, nasi satori. suha odjeca. napokon!
ostali podizu kapiju, jarbol, grade ogradicu. Ping pongovci se ljenave opet. sve im je koda je pala granata. odvratno. FUJ!!

28.7 oko 19 sati
krecu prve pripreme za ceremnoju. kisa trenutno ne pada ali je nebo tmurno. igra protiv nas. dora je izabrana da nosi zastavu. ja sam pratilja.oblace se kosulje. popravljauju marame. skupljaju rekviziti. to smo ski. HRVATSKA!!!

krecemo. tisuce ljudi u kolonama ravnomjernim tempom koracaju prema glavnoj pozornici. stizemo, na vrijeme ovaj put. onaj isti podeblji covijek s losim naglaskom dijeli zastave. dora uzima svoju. drzim joj stavri. moramo biti samo u uniformi. gledamo oko sebe. svi nose u paru. mozemo i mi. TO! onaj isti covjek govori da ostavim stavri kod kutije sa zastavama. ostavljam ih. dora i ja stojimo u dugackom redu. tisuce ljudi dolazi. postajemo nervozne. tek sad shvacam koju cast imamo. golemo prostranstvo se polako puni. sve ans je vise i vise. uzbudenje raste. buka je. vrijeme dolazi.
iz zvucnika cuje se glas. ceremonija pocinje.
izvidaci sjede u morktoj travi. nema kise vise. hvala bogu.
korak po korak priblizavamo se pozornici. srce mi lupa 100 na sat. nes je red. penjemo se. vika. hrvati su na nogama. masemo zastavom pa produzimo do postolja. zajedno, stavlamo zastavu na mjesto. ponos, ogroman ponos i sreca su u nama. u tom trenu ni najveci pljusak nebi mi mogao unistiti raspolozenje. polako postajem svjesna. mnostvo, golemo mnostvo. 39 000 nas, izvidaca na jednom je mjestu. skandinavski polumrak paraju bljeskovi desetaka bliceva fotoaparata. stojimo, uspravno, ponosno dok se zastave vijore iz nas.



ceremonija je zavrsila. bilo ej svaceg. neki tip s Discoverya (nemojte me ubit sto mu neznam ime), plesaci, pjevaci, rigaci vatre. bilo je odlicno. cak smo oborili i rekord u BLUPU. i na koncu moje i dorine stvari su izgubljene.


i na kraju. za sve znatizeljne koji se pitaju "sto je jamboree?" i za one ciji je odgovor na to "smotra izvidaca svijeta", ja cu odgovorit na to. ne, to nije samo smotra svih izvidaca svijeta. to je mjesto gdje smo svi razliciti an tisuce nacina, ali barem nam je jedna stavr zajednicka, izvidaci smo. to je mjesto gdje se gasi rat i pocinje mir, gdje raste sreca, gdje je super. jamboree je ono sto smo mi. jamboree su ljudi.


pisat cu jos. nadam se da je ovo bilo u redu.

puno pozdrava s jamboree-a

Ivy

P.S.-stvari su meni i dori pronadene! :D
P.S.-molim neki komentar na ovo da vidim jel valja. hvala