Dnevnik puta - 6. SUSRET BRĐANA I BRĐANKI SIH–a

„Sunce granuje...“ bile su prve riječi kojima smo se počeli ozbiljno pripremati za današnji start. Krenuli smo pod brojem 16. Jaka smo konkurencija i bolje da nam se svi sklanjaju s puta
U prvom autu našeg tima nalazili su se Vesna, Cilja, Željka, Sven i Petra, a u drugom vozilu Nino (kao drajver), Jeja (kao suvozačica), Sale (kao fotograf), Koka (kao higijeničarka) i ja (Maja – kao putopisac). Na putu smo bacali CD-e za sobom kao što su Ivica i Marica bacali mrvice kruha da se ne izgube. Mi smo odlučili da će nas glazba voditi putem tako da se sigurno vratimo u kamp. Oliver nam je milo pjevao.
Hrabro smo se penjali na brdo Sv. Ilija da bi skrenuli na Stazu zdravlja. Na samom smo vrhu brda krenuli u osvajanje prvih bodova, no na našu veliku žalost Vesna, Sven, Cilja i Jelena nisu imali uspjeha. Usprkos tome smo se uspješno potencirali za nastavak puta (rakijica, bademi i orasi). Uz prekrasan pogled, uživali smo i u Ninotovom predavanju na njemačkom o malom gradiću Segetu Donjem.
„Kakav dan!“ uzdahnuo je Sale, a onda smo shvatili da vani vlada ljetno vrijeme sa pristojnom temperaturom od 27`C na suncu.
Nakon povratka na cestu, vozili smo se i dalje lagano se udaljavajući od mora sve do skretanja ulijevo za Primošten/Bristivica. Oliver nam je i dalje milo pjevao, dok su simultano u autu br.1 rasturale navijačke pjesme (nabrijavali su se za natjecanje ;). Nakon skretanja na „Obitelj, put crkve i naroda“, napravili smo mini fotosesion sa ovčicama. Bile su vrlo druželjubive.
Stali smo kod crkvice Sv. Marije. Tu je bilo aktualno „Kamena s ramena“. S obzirom na junačku ekipu Nino, Petra, Sale i ja, nadali smo se osvajanju dobrih bodova. S obzirom na uspjehe Slovenaca, shvatili smo da moramo bacati preko 9 m. Sale: „Preko 9? Nema problema.“ Naš najbolji rezultat je napravio Nino sa bačenih 7.92cm. Bravo Nino!!
Ono što smo mogli primjetiti na toj K.S. skrivalo se iza jednog grmića. Tamo je bila prava gozba sa razno raznim kolačima i sokovima. Najbolji kolač je bio sa jabukama i bademima, mmmm.... Do auta smo kupili još nekoliko rakijica za uspomenu. Rakijica je koštala 15kn, ali su ju Nino i Jelena dobili za 10 kn koristeći svoje izvanredne vještine marketinške. U điru su
3. K.S. dovela nas je kod Sv. Jakova u Marini (doista neobično i mistično ime). Tamo smo se trebali balotati, a prvo što nas je dočekalo bila je degustacija finih dalmatinskih kobasa. Prilikom degustiranja zapivala nam je pisma „Zagora me rodila, usrid sivog kamena, to je moja Krajina!“ Nakon što su na balotanju Nino, Koka i Jelena fulali balotu za 10-ak cm, Sven ju je uspio pogoditi i donijeti bodove za našu ekipu
Krenusmo dalje nakon kratkog osvježenja. Prođosmo Mitlo. Prođosmo Rastovac. Prođosmo Sapinu Docu. Koka: „Maslinici s lijeve i desne strane.“ Prođosmo Gustrinu i nastavimo put Marine. Vraćamo se na more! Prođosmo Pozorac – „Adio regruti!“ Došli mi u Marinu, a Jelena reče iznenađeno: „Šta je ovo more?!“
U Marini (4.K.S.) dočekali su nas čvorovi, slane srdele i nešto što miriši kao sok, ima boju kao sok... Petra (nakon degustacije): „To je sok!“
U Marini smo postigli najbolje rezultate. Minuta i 12 sekundi nam je bilo dovoljno da odnesemo 1. mjesto, do tad. Poslikali smo se uz prekrasne masline i točno u 14h krenuli prema 5.K.S.
Prođosmo Poljicu. No, na samom kraju Poljice, auto br.1 (koji nas je cijelo vrijeme vodio putem), odlučio se vratiti jer smo promašili cestu. I tako smo, nedugo nakon povratka u to pitoresko mjesto Poljice, skrenuli ulijevo prema lučici gdje se skrivala 5. kontrolka. Iako smo se trudili, osvojili smo samo 60 bodova na toj teškoj disciplini – Pikado. Šmrc! Da ne bi sve bilo tužno, Petra nas je razveselila time što je slučajno stala u sredinu kruga te je morala igrati „Zuje“ s nama. Niti jednom nije pogodila tko ju je lupio. Drugi put više sreće Petra!
Prije polaska je Nino po 8. put zaboravio otvoriti prozor samo do pola te je morao ponovno biti upozoren u svezi toga. Brzinom munje napustili smo kontrolore i jedino mjesto gdje smo mogli degustirati vino i jurnuli prema zadnjoj kontrolki. I dalje nam je Oliver milim glasom pjevao...
Prošli smo Seget Vranjicu i krasna stabla puna slatkih mandarinki. Čim smo došli u Seget Donji Nino je primjetio: „Vidi kupusa!“. Već nas je počela veseliti pomisao na kuhanje fileka i peke
I tako mi stigosmo na cilj! Tu nas je kao šećer na kraju čekalo dizanje šatora. Koka, Željka, Cilja i Vesna psihički su se i fizički pripremale za ovaj vrlo ozbiljan zadatak.
Ciljin poznanik se obrati Željki ovim riječima: „Jeste vidjeli kako moje učiteljice skaču? Sad ću vidjet hoćete li vi učiteljice to moći.“. No Željka ga je samo sa smješkom pogledala i u sebi pomislila: „Šator je naš!“ Dakle, dizanje šatora – 1:15 sec, a spuštanje 0:23 sec!! Do tad najbolji!!! Rezultate još čekamo...

...i svoj odred voli... Maja