Savezni izlet - 8.11. - Zagreb
petak , 28.11.2008.Joj, ne volim ove postove u zaostatku... ako šta zaboravim ili krivo napišem, molim da me se ispravi...
Evo, davno je to bilo ali pamtim da nas je išlo 25 iz odreda... Skupili smo se na Delti i oko 7 i 30 krenuli.. Kažem oko, jer smo čekali Doru koja je negdje po Korzu izgubila maramu ?!? Ali dobro.. stigla nam je i ona pa su dva autobusa riječkih izviđača mogla krenuti. Odredište: Tehnički muzej u Zagrebu i nakon toga rudnik Zrinski na Sljemenu. Dan je bio sunčan i prohladan. Laganom vožnjom po konačno završenom autoputu stigli smo do metropole... Skoro koliko nam je trebalo do Rijeke do naplatnih, toliko smo se još vozili do Tehničkog muzeja... Veliki grad = velike gužve.. šta ćeš... U muzeju smo prvo imali prezentaciju Teslinih izuma gdje su neki članovi čak poslužili kao pokusni kunići. Srećom, sve je dobro prošlo. 
Nakon toga smo prošetali i razgledali izloške te se za kraj spustili u umjetno napravljeni rudnik ispod samog muzeja. Dobar uvod za ono što nas je čekalo. Još smo se malo vozili dok nismo došli na Sljeme. Nekima je bilo loše od silnih serpentina ali preživjeli su. Dok smo čekali svoj red za ulazak u rudnik malo smo ručali (neki sendviče, neki jotu za 19 kn), popili čaj, poigrali se i vrijeme je brzo prošlo. Saznali smo svašta o tome kako se nekad ruda izvlačila, u ovom slučaju galenit odnosno srebro. Moram spomenut biser koji je obilježio posjet rudniku, Livijinu izjavu da se rudnik zove Sretno... Oliv, nadam se da si zapamtila da je to samo rudarski pozdrav koji piše iznad ulaska u svaki rudnik.. 
Nakon toga smo se odlučili malo prošetat/planinarit do vrha. Neki su bili brži, neki sporiji ali smo ipak svi uspjeli doći do vrha. Nažalost, vrijeme nam se malo pogoršalo pa pogled i nije bio neki, samo se kroz izmaglicu nazirao Zagreb. I tako smo krenuli nazad do autobusa, te put Rijeke..
...i svoj odred voli... Koka 
komentiraj (0) * ispiši * #
Odredski izlet Rakov jarak 22./23.11. - izvještaj (kratki :)
nedjelja , 23.11.2008.
Skupilo se u subotu Primorjaša 21 na željezničkoj stanici... Petra, Nataša i Livija okupile su svih i ukrcale u vlak... Barem zamišljam da je to tako proteklo, bez većih problema jer smo Boki i ja taman negdje kupovali kruh i kretali za Fužine.. Trebalo je doći prije da budemo sigurni da nam je domar naložio, da preuzmemo kućicu i krenemo s kuhanjem. Oko 10 sati ispred kućice se čuo glasan Alabio.. Evo ih.. 
Malo kasnije, stigla nam je i Dora ravno s sata violine i onda smo bili kompletni. 24 člana. Mladi dabrovi, Geosi i miks Jednoroga, Plave munje i Trna u oku... Nakon što su se svi smjestili, pojurili su van na malo igre, malo učenja i ponavljanja izviđačkih znanja.. i tako do ručka. Ako koga zanima, imali smo paštašutu. Poslje ručka kratki odmor, te opet malo van da iskoristimo dan. Graničar, nogomet i Hututututututututu.... Do večere su patrole i jato radile sa svojim predvodnicima - neki su kaširali, neki su se upoznavali s kartom i mjerilom, a neki su imali čitanje...?! Tada je išla objava KZP-a Odlučili smo se za miks popularnih reality kvizova i programa tako da smo iskombinirali Ne zaboravi stihove i Trenutak istine... Podijeljeni u 3 ekipe, članovi su morali smisliti po 6 pjesama koje će zadavati protivničkim ekipama, te poslati jednog dobrovoljca u sobu za ispitivanje na detektor laži (kuhinju). Kandidati su bili Petar, Marko i Tin. Do večere su se smišljale pjesme i pisali tekstovi, te pripremala pitanja... Nakon večere (hrenovke i jaja) ostalo je još malo vremena za pripremu, a onda smo startali... Ekipe su pjevale, a bilo je tu svega... Zabavnih, narodnih, izviđačkih... ma svega... Dosta se znalo, nešto i nije... Da se odmore glasnice, između svakog bloka pjesama imali smo igre, koje su također utjecale na bodovanje... Twister, gaženje balona, jedenje jabuke, mrkve, ručka... bilo je tu svega... :) Nakraju je pobjedu odnjela ekipa Plavi! Čestitamo... Za kraj smo na nagovor publike ipak održali Trenutak istine, a vjerujte, saznali smo svakakve pikanterije iz života naših kandidata... 
Da bi lakše zaspali, za kraj smo imali čitanje poglavlja iz knjige Složne zvijezde Malog medvjeda u kojem se opisuje dolazak izviđača na logorovanje uz jezero Bajer, te naravno nezaobilazne napolitanke i Šuma, potok...
Probudili smo se oko 8, a jutro je bilo brrrrrrrrrrrr hladno... čak -7 stupnjeva... Ipak, tjelovježba vani je održana, te nakon sugar rush doručka (čaj, marmelada od borovnica) svi su bili budni i spremni za nove radne zadatke.... po patrolama... I tako, malo po malo stiglo je vrijeme polaska... Za kraj su odigrane još neke igre vani, ručali smo naravno grah (koji je Boki uspio malo i zagorit jer je objašnjavao skicu pod kutem Plavoj munji) i sređivanje kućice... I tako, ekipica se zaputila prema željezničkoj stanici, Boki i ja smo predali nazad kućicu u ruke domara i svi skupa krenuli put Rijeke... The end...
...i svoj odred voli... Koka
komentiraj (2) * ispiši * #
Odredski izlet Rakov jarak 22./23.11.
ponedjeljak , 10.11.2008.
Kada? – nalazimo se u subotu u 7:00 na željezničkom kolodvoru, a povratak je u nedjelju u 17:00
Koliko? – 150 kuna što uključuje spavanje u kućici, put vlakom, 4 obroka…
Gdje da se prijavim? – prijavnicu s potpisom roditelja (za maloljetne) i novcima za izlet dati ćeš svome predvodniku, a možeš se javiti na broj 091/515-1384 (Koraljka) ili srijedom u 19:30 u odredu
Što ćemo raditi? – ludo se zabaviti sa klasičnim izviđačkim aktivnostima
Što trebam ponijeti? – uniformu i maramu, ruksak, vreću za spavanje, toplu odjeću, čvrstu obuću, kabanicu, baterijsku lampu, izviđačku bilježnicu, topo pribor i sve ostalo što izviđač nosi na izlet…
Do kada su prijave? – sa uplatom - NAJNAJKASNIJE DO 19.11.!!!
...i svoj odred voli... Koka
komentiraj (2) * ispiši * #
Dnevnik puta - 6. SUSRET BRĐANA I BRĐANKI SIH–a
subota , 08.11.2008.
„Sunce granuje...“ bile su prve riječi kojima smo se počeli ozbiljno pripremati za današnji start. Krenuli smo pod brojem 16. Jaka smo konkurencija i bolje da nam se svi sklanjaju s puta
U prvom autu našeg tima nalazili su se Vesna, Cilja, Željka, Sven i Petra, a u drugom vozilu Nino (kao drajver), Jeja (kao suvozačica), Sale (kao fotograf), Koka (kao higijeničarka) i ja (Maja – kao putopisac). Na putu smo bacali CD-e za sobom kao što su Ivica i Marica bacali mrvice kruha da se ne izgube. Mi smo odlučili da će nas glazba voditi putem tako da se sigurno vratimo u kamp. Oliver nam je milo pjevao.
Hrabro smo se penjali na brdo Sv. Ilija da bi skrenuli na Stazu zdravlja. Na samom smo vrhu brda krenuli u osvajanje prvih bodova, no na našu veliku žalost Vesna, Sven, Cilja i Jelena nisu imali uspjeha. Usprkos tome smo se uspješno potencirali za nastavak puta (rakijica, bademi i orasi). Uz prekrasan pogled, uživali smo i u Ninotovom predavanju na njemačkom o malom gradiću Segetu Donjem.
„Kakav dan!“ uzdahnuo je Sale, a onda smo shvatili da vani vlada ljetno vrijeme sa pristojnom temperaturom od 27`C na suncu.
Nakon povratka na cestu, vozili smo se i dalje lagano se udaljavajući od mora sve do skretanja ulijevo za Primošten/Bristivica. Oliver nam je i dalje milo pjevao, dok su simultano u autu br.1 rasturale navijačke pjesme (nabrijavali su se za natjecanje ;). Nakon skretanja na „Obitelj, put crkve i naroda“, napravili smo mini fotosesion sa ovčicama. Bile su vrlo druželjubive.
Stali smo kod crkvice Sv. Marije. Tu je bilo aktualno „Kamena s ramena“. S obzirom na junačku ekipu Nino, Petra, Sale i ja, nadali smo se osvajanju dobrih bodova. S obzirom na uspjehe Slovenaca, shvatili smo da moramo bacati preko 9 m. Sale: „Preko 9? Nema problema.“ Naš najbolji rezultat je napravio Nino sa bačenih 7.92cm. Bravo Nino!!
Ono što smo mogli primjetiti na toj K.S. skrivalo se iza jednog grmića. Tamo je bila prava gozba sa razno raznim kolačima i sokovima. Najbolji kolač je bio sa jabukama i bademima, mmmm.... Do auta smo kupili još nekoliko rakijica za uspomenu. Rakijica je koštala 15kn, ali su ju Nino i Jelena dobili za 10 kn koristeći svoje izvanredne vještine marketinške. U điru su
3. K.S. dovela nas je kod Sv. Jakova u Marini (doista neobično i mistično ime). Tamo smo se trebali balotati, a prvo što nas je dočekalo bila je degustacija finih dalmatinskih kobasa. Prilikom degustiranja zapivala nam je pisma „Zagora me rodila, usrid sivog kamena, to je moja Krajina!“ Nakon što su na balotanju Nino, Koka i Jelena fulali balotu za 10-ak cm, Sven ju je uspio pogoditi i donijeti bodove za našu ekipu
Krenusmo dalje nakon kratkog osvježenja. Prođosmo Mitlo. Prođosmo Rastovac. Prođosmo Sapinu Docu. Koka: „Maslinici s lijeve i desne strane.“ Prođosmo Gustrinu i nastavimo put Marine. Vraćamo se na more! Prođosmo Pozorac – „Adio regruti!“ Došli mi u Marinu, a Jelena reče iznenađeno: „Šta je ovo more?!“
U Marini (4.K.S.) dočekali su nas čvorovi, slane srdele i nešto što miriši kao sok, ima boju kao sok... Petra (nakon degustacije): „To je sok!“
U Marini smo postigli najbolje rezultate. Minuta i 12 sekundi nam je bilo dovoljno da odnesemo 1. mjesto, do tad. Poslikali smo se uz prekrasne masline i točno u 14h krenuli prema 5.K.S.
Prođosmo Poljicu. No, na samom kraju Poljice, auto br.1 (koji nas je cijelo vrijeme vodio putem), odlučio se vratiti jer smo promašili cestu. I tako smo, nedugo nakon povratka u to pitoresko mjesto Poljice, skrenuli ulijevo prema lučici gdje se skrivala 5. kontrolka. Iako smo se trudili, osvojili smo samo 60 bodova na toj teškoj disciplini – Pikado. Šmrc! Da ne bi sve bilo tužno, Petra nas je razveselila time što je slučajno stala u sredinu kruga te je morala igrati „Zuje“ s nama. Niti jednom nije pogodila tko ju je lupio. Drugi put više sreće Petra!
Prije polaska je Nino po 8. put zaboravio otvoriti prozor samo do pola te je morao ponovno biti upozoren u svezi toga. Brzinom munje napustili smo kontrolore i jedino mjesto gdje smo mogli degustirati vino i jurnuli prema zadnjoj kontrolki. I dalje nam je Oliver milim glasom pjevao...
Prošli smo Seget Vranjicu i krasna stabla puna slatkih mandarinki. Čim smo došli u Seget Donji Nino je primjetio: „Vidi kupusa!“. Već nas je počela veseliti pomisao na kuhanje fileka i peke
I tako mi stigosmo na cilj! Tu nas je kao šećer na kraju čekalo dizanje šatora. Koka, Željka, Cilja i Vesna psihički su se i fizički pripremale za ovaj vrlo ozbiljan zadatak.
Ciljin poznanik se obrati Željki ovim riječima: „Jeste vidjeli kako moje učiteljice skaču? Sad ću vidjet hoćete li vi učiteljice to moći.“. No Željka ga je samo sa smješkom pogledala i u sebi pomislila: „Šator je naš!“ Dakle, dizanje šatora – 1:15 sec, a spuštanje 0:23 sec!! Do tad najbolji!!! Rezultate još čekamo...
...i svoj odred voli... Maja
komentiraj (2) * ispiši * #
