HODALI SMO, HODALI,…SITNICA, NITI 15 MINUTA…UKUPNO

22.02.08. bio je rođendan našeg osnivača, kao i svake godine. I brđani i istraživači su imali zajedničku aktivnost kako bi obilježili taj dan, kao i svake godine. I u nedjelju, 24.02.08., skupili smo se u vrlo, vrlo malom broju. Razočaravajuće!!! Zar nas ima tako malo? Ali oni koji su došli su jaki, jači, NAJBOLJI!!! Našli smo se u Klani – History pub Khlan, a stigli su: jedna istraživačica (Nataša), jedna mlađa brđanka (Petra), jedan mlađi brđanin (Sale) i tri starije brđanke (Željka, Cilja i Vesna). Neki (ajde pogodite tko) su kasnili ali samo 10-ak minuta (vjerovali ili ne) i znali smo da negdje moramo «potrošiti» to vrijeme kako se ne bi vratili prerano s izleta. Pa smo tako naručili kavice, čitali Story i 24 sata, igrali poker na automatu, obavili malu i veliku nuždu (neki i dva puta) i konačno nakon podosta vremena krenuli put Gumanca i Trstenika (to vam je tamo negdje u šumu 17-ak km).

… I parkirali aute, obuli gojzerice, ruksake na leđa i krenuli. Nakon par sto metara - pečat. Vade se blokići, papiri (oni koji su imali), pečatiramo i konstatiramo da je planinarenje ustvari ful lagano. Nismo hodali niti 5 minuta, a već smo «osvojili» jedan pečat. Sretni i veseli idemo dalje. Ha,… put je nešto strmiji ali idemo, idemo,… Nataša primjećuje da je put dosta strm… sunce pići, vruće je. Malo mi se i vrti u glavi. Odmor! Jedemo čokoladu za energiju i nastavljamo dalje. Vruće je za poluditi! Pravo ljeto. Sale poziva svih da stanemo i popijemo malo vode. Ali Sale nema vode! Ma nemoj? Kakvo čudo! Dolazim do zaključka da je bolje ne nositi vodu jer ju on nikad ne nosi i nikad nije žedan, a ja ju nosim uvijek i uvijek mi fali. Ah, svugdje čovjek može nešto naučiti!

Hodamo dalje… Pa gdje je taj Obruč? Piše lijepo sat vremena od Trstenika. Ma daj da vidim! Čekaj, čekaj, pa nije sat nego dva, a onda još sat do Hahlića. A joj, krivo vidjeli… A, evo i snijega… Nema puno ali se skliže i na nekim dijelovima je zaleđen. Onda stijene, pa opet snijeg (sunce cijelo vrijeme prži, a mi u odredskim majicama koje turbo griju (a ja imam i dolčevitu…znoji mi se vrat)). Piše do vrha još 15 minuta. A-ha, baš je 15… Za koga? Možda za Supermena. Za nas nešto malkice više. I konačno…vrh Obruča!!! «Osvajamo» i drugi pečat! Vadimo sendviče i počinje rasprava idemo li na Hahlić ili se vraćamo. S vremenom smo na knapac i postoji mogućnost da nas uhvati mrak na povratku. Bez obzira na sve, odluka je pala: Idemo na Hahlić! Ali pod uvjetom da krećemo odmah. I idemo turbo tempom. I nema zaustavljanja na Hahliću. Možda 20-ak minuta. I nema kukanja.

Srećemo izviđače iz Ilirske Bistrice (izmjenjujemo mailove i kupimo informacije za logor) koji nam kažu da je do doma 25 min, neki ljudi iza njih kažu da do doma ima još sat vremena, a naš Sale nam to prevodi i uvjerava nas da do doma nema NITI 15 MINUTA. Ne znamo kakva je to računica ali ja sam pesimist (ne realna…to nikako), a on je optimist.

Put je ok, ravno i nizbrdo, i dolazimo kod doma na Hahliću (nakon sat vremena…pesimizam), a tamo kao da si na Korzu. Ljudi k'o u priči. «Osvajamo» i treći pečat, brzo, brzo jedemo i spremamo se natrag. Ja svih tjeram (Hitlerovka) jer će nas uloviti noć, a ostali nemaju baš volje za pokret. Cilja već traži telefon od GSS-a ali se ipak predomislila i mi krećemo nazad. Ima još nekih puteva do Trstenika, recimo kroz Pakleno (ali zar bi se zvalo Pakleno da je tamo kao u raju?) ili prema Studeni (ali iskusan planinar nas uvjerava da je to još duže) pa se vraćamo istim putem. Ali povratak nije nizbrdo, kako bi to bilo normalno kad se vraćaš s planinarenja nego se mi opet penjemo. Petra je na čelu, nekoliko metara ispred svih. Hitlerovka svih tjera brže, nema stajanja. I dolazimo na Obruč, opet jedemo čokoladu za snagu i idemo dalje.

Opet snijeg. Željka je u tenisicama koje se skližu, ona viče, smije se… potjerala je sve životinje u blizini. Iako je već blizu 17 sati, sunce je visoko na nebu (tako kaže naš optimist). Više nema snijega, idemo po bijeloj cesti. Ajme kako je dosadno, nikako stići do auta. Mislim, auto je tu … niti 10 minuta…. Ali mi hodamo, hodamo i hodamo i tih 10 minuta se nešto opasno rastegnulo. I evo auta. Krećemo prema Klani. Još jedna kratka cugica i kući. Mrtvi umorni. I s upalom mišića. Ali i zadovoljni.
Ma baš nam je bilo COOL!!! Ma baš svima treba biti žao što niste bili s nama!!! Ma baš sad stalno idemo negdje i svugdje!!!
p.s.
I da nije bilo Hitlerovke ulovila bi nas noć i možda bi još uvijek bili tamo negdje na planini.

...i svoj odred voli... Vesna