Quis custodiet ipsos custodes?

"Dođu tako vremena kad pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati."
Ivo Andrić

I dođu tako vremena da se približavaju izbori. Još jedna povijesna šansa da se promijeni kurs naše korablje koja luta po neveri i samo je pitanje trenutka kada će se slupati o hridi koje joj prijete, ako se pod hitno ne oduzme kormilo razularenim, bahatim i nesposobnim kormilarima kojima i onako ona nije bitna.

Teško je u povijesti neke zemlje naći vlast koja je vlastitoj zemlji učinila više zla, upropastila ju i učinila vlastiti narod slugama u vlastitoj zemlji. Slugama stranom kapitalu i stranim vlasnicima svega što vrijedi i što je vrijedilo rasprodati.
Iz dana u dan cirkus se nastavlja, i kako ne pišem često, teme o kojima sam u nekom trenutku poželio pisati zastare, smijene ih nove, jednako apsurdne i iz dana u dan sve grotesknije.

Pred neko vrijeme, u jeku takvih afera, premijerka je pozvala novinare da dođu u njen stan i da vide kako ona nije ništa ukrala.
Možda u stanu kao takvom zaista nema ukradenih stvari, ali pozivati novinare u stan stečen na tako sraman i gnjusan način je previše čak i za nju.
Teško je reći bez konkurencije u njenim sramotnim ispadima, kojih je bilo i ima poprilično svaki dan, ali je pri samom vrhu.

U principu, postoje normalni i razumni ljudi koji vide da ovoj zemlji treba nova, časna i poštena vlast, postoje oni koji žive od ove sada vlasti, i brane ju svim silama (braneći svoje nezaslužene privilegije, poticaje, radna mjesta izmišljena za podobne).
Postoje i oni zaluđeni i spremni da joj opet daju povjerenje. Poražavajuća činjenica je da čak 20% ljudi u ovoj zemlji o premijerki i njenoj vladi misli pozitivno.
Kad pogledate u kakvom stanju nam je država, čovjek se prenerazi od tog broja, to je zastaršujuće veliki postotak.

Churchill je rekao da su narodi na ovim prostorima uvijek generirali više povijesti no što su mogli podnesti. I na ovim prostorima su uvijek svi događaji povijesni i presudni. No ovi izbori su zaista presudni, jer opstanak Hrvatske direktno ovisi o njihovom rezultatu.
Stoga se ne mogu složiti sa onima koji tvrde da se ništa značajno neće mijenjati.
Isto tako, koliko god podržavam neke nove opcije koje su se pojavile na našoj sceni, pri čemu najprije govorim o jednom od naših najčasnijih i najpošteniih intelektualaca don Ivanu Grubišiću, pa čak i laburistima (iako sam jako skeptičan prema sindikatima i napose sindikalistima u politici), bojim se da će oni samo pomoći disipaciji glasova.

Ono što ne treba nikada smetnuti s uma, oni koji podržavaju trenutnu vlast nisu oni koji učestuju u anketama, najčešće nisu ni ljudi koji imaju pristup internetu (osim dežurnih pljuvača i onih koji iza zavjese u Komitetu broje tko ne ide u crkvu, jednako zdušno kako su prije brojali tko ide), ali su to ljudi koji slijepo i bespogovorno izlaze na izbore.
I nije pitanje u njima, nije pitanje ni u onima koji su svjesni situacije i žele neku promjenu na bolje, pitanje je u onima koji ostaju kod kuće i koje se mora izvući na birališta kako bismo skinuli jaram s vrata i kako bismo mogli okrenuti se svjetlijoj budućnosti.

Iako ekonomija nije egzaktna znanost kao što su matematika i fizika, ipak se neke stvari mogu jednostavno obajasniti i pokazati.
Svatko tko ima zrnce zdravog razuma, i nije zasljepljen ili ne ovisi o vladajućima, može se i sam zapitati, i odgovoriti na pitanja, i odlučiti kamo i kako ide naš grad i naša država.

No, da ne drvim o velikoj politici i o državi, ajmo se malo okrenuti gradu.
Po koji put se već kopa Bolnička?
Netko će reći da je to pitanje bespotrebno, jer eto izgleda da će se završiti prije snijega.
No i dalje vapi odgovor na pitanje po koji put je to da je kopana?
I je li to što će sada valjda biti konačno gotova dovoljan razlog da se ne zapitamo zašto je toliko puta kopana?
To je jednostavno pitanje, i odgovor je jednostavan, i u krajnjoj liniji broj manji od 10.
A usput se onda isto tako može i zbrojiti koliko je do sada plaćeno izvođačma, projektantima i svima uključenim u prekapanje Bolničke.
Što je vjerujem broj puno, puno veći ne od 10, nego od 10 000 000.
Onda se negdje mogu naći i papiri tko je svaki put potpisao primopredaju radova, kao i tko je naručio nove radove.

U vijeću za prevenciju (čega????) su donesli pametnu odluku da će jednom, tamo u budućnosti, kada se Bolnička završi, po njoj postaviti ležeće policajce. Imaju ih svi veliki gradovi, pa je red da ih i mi imamo.
Onoga čija je to ideja, kao i one koji su je prihvatili, bi trebalo postaviti da tamo leže umjesto tih nakaradnih tvorevina koje bi postavljali.

U stvari, kako su je već do sad prekopali toliko puta, onda je najbolje kad sljedeći put propadne, da ju ostave u tom stanju. Da ju više ne popravljaju.

Pa bi nam svima ovako uštedjeli novce, koje onda mogu utrošiti da završe kino, jer im 22 000 000 kn nije bilo dovoljno, ili da završe multifunkcionalnu zgradu u kojoj će na vrhu stolovati gradsko vijeće, ako u doba kad se zgrada u potpunosti završi i opremi Ogulin bude još uvijek imao status grada.
I ako u to doba bude postojalo gradsko vijeće koje i onako ničem ne služi, jer opozicija nema nikakvu šansu ništa predložiti, mašinerija ju nadglasa.

Ali, ostaju tragovi tko je što radio, i tko je što rekao, kad jednom bude sveden račun, vjerujem da će naši građani to moći i znati honorirati.

Ne tako davno se digla kuka i motika komitetlija i općinara koji komentare na blogovima pišu od 7 do 15h na kritiziranje (ne)rada Poduzetničke zone Ogulin.
I onda se mahalo ciframa i brojevima radnih mjesta koja samo što nisu otvorena prema ugovorima koji su sklopljeni sa investitorima. Na žalost, sve što sam do sada pisao o zoni stoji i dalje, nitko od njih nije došao niti će doći.

Argument krize tu uopće ne stoji, jer kriza je bila i u doba kad se najavljivalo investicije za koje se znalo da ih neće biti.

A nije baš ni kriza opravdanje za sve, jer radovi u zoni Bosiljevo napreduju strelovitom brzinm, a sumnjam da će oni kao Ogulin, najprije napraviti Zonu, a onda tražiti i vući za rukav raznorazne sumnjive i manje sumnjive poduzetnike da ju popune. Čini mi se da su oni išli obratnim putem, da su najprije našli investitore, a onda išli u zonu. No njima je interes Bosiljeva ispred njihovog vlastitog, za razliku od naših vlastodržaca kojima interes Ogulina nije ispred vlastitog, jer oni samo vlastiti interes i imaju, a za grad ih nije briga.

U ova predizborna vrmena vlast se služi sve prljavijim trikovima, nadajući se u kratokotrajno pamćenje naroda. Pa tako isti oni koji su upropastili Đakovštinu sada državnim novcem isplaćuju radnike, nadajući se i tako ponekom političkom poenu.
Ako im to uspije onda se zaista zapitajmo jesmo li možda zaista i zaslužili takvu vlast.

No ne treba ići do Đakova, dovoljno je pogledati i oko nas, dovoljno se sjetiti Bjelolasice, i svih onih silnih obećanja o 200 000 000 kn koja će se u nju uložiti. Još jedna od tema često obrađivana na našim blogovima, Ogmaksimala je fantastičnim postom sažeo svu bolnu i tužnu sramotnu istinu o Bjelolasici, puno bolje i elokventnije no što ja sada o njoj pišem, pa ako niste svakako pročitajte njegov post.
Nakon katastrofalnog požara ništa nije učinjeno da se spase radna mjesta i da se HOC osposobi za normalni rad.
Nitko od radnika ne želi milostinju, oni samo žele raditi i zaraditi svoju plaću, a ova vlast im to ne želi omogućiti.
Godine lobiranja su dovele do ovoga, godine svjesnog uništavanja, uhljebljivanja nesposobnih direktora, i dugogodišnje zanemarivanje razvoja centra, i osvrtanje na HOC samo pred izbore ili kad padne prvi snijeg.

Monstruozna je pomisao da vladajući, kao i u slučaju Đakovštine, čekaju pred izbore da bi udijelili milostinju tim jadnim ljudima koji samo žele pošteno raditi i žele svoja radna mjesta. No kad malo bolje razmislite i pogledate moralni profil vladajućih, ta pomisao gubi atribute monstruoznosti, ona postaje sasvim prihvatljiva njihovom mentalnom sklopu, dapače potpuno opravdana, jer i preko leševa do vlasti.

Nakon DIP-a, SINTAL-a, Izgradnje, HOC-a i ostalih ogulinskih firmi, nakon mnogo puta prekopanih ulica, nakon parka, kina, što još trebaju učiniti nama i našem gradu da im jednom za svagda kažemo DOSTA?

I dalje nas nastavljaju bombardirati kretenskim reklamama o koristi ulaska u EU.

Ovaj put bih se osvrnuo na reklamu koja govori o tome da će se naši radnici moći bez problema zapošljavati u zemljama EU. Pa onda spikerica kao usput napomene da će neke zemje moći uvesti moratorij na zapošljavanje u trajanju od 2, 3 pa eto do sitnih 7 godina.
Na to dramatično zastane i slavodobitno nastavi da će u tom slučaju i Hrvatska moći uvesti moratorij na zapošljavanje radnika iz tih zemalja, pa da i oni vide kako je to.
Vjerujem da većina vas poznaje ili čak i ima nekog dragog i bliskog tko radi u SR Njemačkoj ili bi htio tamo raditi jer ovdje zahvaljujući vladajućoj oligarhiji posla, osim za rijetke odabrane, nema.
No znate li iti jednog njemačkog državljanina koji radi kod nas ili koji bi to htio?

Uopće ići tako glupim i prizemnim reklamama je uvreda zdravom razumu i veliki argument protiv EU.
Nije sve što HDZ predlaže i donosi uvijek a priori loše i potpuno promašeno, pa tako ni na EU ne možemo tako gledati, vjerujem da ima i pozitivnih stvari koje će nas dočekati po ulasku.
Makar, ako je suditi po reklamama, takvih stvari baš i nema.

Kao i nova reklama koja govori o tome da se prije zatvaranja svih poglavlja nije mogao raspisati referendum, jer se nije znalo što se ulaskom u EU dobija. Zar se sada zna? Zar je itko negdje barem taksativno naveo koje će nas to pogodnosti čekati po ulasku?

Jeste li znali da zapadne zemlje duguju Libiji 200 000 000 000 USD za isporučenu naftu?
Jeste li znali da iduće godine ističu koncesije koje imaju zapadne naftne kompanije na vađenje nafte u Libiji?
25% stanovništa Libije je visokoobrazovano, po stupanju u brak država je bračnom paru poklanjala stan ili kuću.
Zdravstvo i obrazovanje su bili besplatni.
1 litra benzina oko 12 centi.
1kg kruha oko 2 centa.
14 000 000 registriranih automobila na 6 500 000 stanovnika
Voda, struja, plin besplatni.
Porez 0%

I onda su zapadne zemlje odlučile uvesti im demorakciju.

No naslov posta nije o pokojnom libijskom vođi, ni o u konačnici tužnoj sudbini libijskog naroda, već o jednom drugo pukovniku kojem uskoro počinje suđenje i koji je ostao usamljen i izdan od najvernijih svojih pobočnika..

Treba li mu suditi? U svakom slučaju da.
Hoće li imati pošteno suđenje? Skoro pa sigurno ne.
Sudi mu sudac kojeg je on postavio, optužnicu je odobrila sutkinja koju je on nezakonito namjestio na to radno mjesto.

Ono što ne uljeva nikakvo povjerenje u kvalitetno i pošteno suđenje je jedan drugi zvučni sudski proces koji je taj sudac vodio, i iza kojeg su ostali veliki repovi.
Isti sudac je vodio suđenje za ubojstvo kćeri poznatog desničarskog advokara i bivše ministrice (koje se naši sugrađani sjećaju kad je helikopterom doletjela nakon poplave i obećala pomoć koja nikada nije stigla).
Malo tko je pojerovao u službenu verziju događaja, no to suca nije spriječilo da u vrlo kratkom vremenu, bez želje za raščišćavanjem stvari, na osnovu labavih dokaza i još labavijih indicija osudi jednog beskućnika, koji ni po čemu, osim po tome da je idealno žrtveno janje, ne odgovara profilu ubojice.

Kako očekivati njegovu objektivnost, kada su oni kojima je u cilju da se istina o funkcioniranju stranke i mehanizama izvlačenja novca nikada ne sazna, puno puno moćniji? Svašta se može reći o našem sudstvu, ali ne i to da nije povezano sa politikom. Ma koliko se o tome šutjelo, izbori sa predstavnike GSV-a, kao i za suce Vrhovnog suda nam daju za pravo sumnjati.
Vrhovni sud je ovih dana potvrdio presudu koja kažnjava novinara zbog uvrede suca. Isti taj sudac je ovih dana završio u zatvoru zbog djela sličnih onima o kojima je novinar pisao.
U normalnim zemljama...
Ali koga ja zavaravam, mi nismo normalna zemlja, i uz takve stupove demokratskog poretka teško da ćemo to u skorije vrijeme i postati.

Potoje mnoge stvari zbog kojeg bi pisac erotske poezije, bivši intendant splitskog HNK i pukovnik HV trebao odgovarati pred licem pravde.
Ono što se nikako ne bi smjelo dogoditi je da on bude jedini i isključivi krivac za sve, a kako je krenulo, tako mu se sapuna daska, i tako se steže omča oko njega. Idealna prilika da ga se pred izbore osudi i tako pokupi još koji poen nad njegovim političkim lešom.

Istini za volju, mi koji nikada nismo bili za njega, i to smo pokazivali od prvog dana, imamo još više razloga biti ljuti na njega i zahtijevati da ga se pravedno osudi, ali ne po kratkom postupku.

Jer to je bio čovjek za kojeg smo željeli vjerovati da je jednoj rigidnoj konzervatvnoj i u dubini duše profašističkoj stranci udahnuo duh pozitivnog konzervatizma. O kako smo samo bili naivni kad smo u to vjerovali, kad smo vjerovali da je on bolja alternativa od Ivića Pašalića, kad smo vjerovali da se može osloboditi utvara prošlosti i na našoj političkoj sceni napraviti zaokret.

Sve ono što nam je ostavio u amanet, a u krajnjoj liniji to je i tadašnja ministarka a sadašnja premijerka, te cijela njena vlada (osim onih koji su već u Remetincu) pokazuje da smo bili naivni, politički slijepi i da ne kažem glupi.

Zaslužio je on kaznu, svakako je zaslužio.
Ali nije zaslužio da bude jedini krivac za sve.
Kao što ovaj narod nije zaslužio da se ne sazna kako se financirala i kako je funkcionirala organizacija koja je tako ogrezla u zločine protiv vlastitog naroda da joj je teško naći pandam u novijoj evropskoj povijesti.

Koliko je njegov uspon bio strelovit, makar potpomognut i crnokošuljašima jednog osuđenog ratnog zločinca, toliko je njegov pad još strmoglaviji.
Sjećate li se idolopoklonstva koje ga je slijedilo na svakom koraku?

Ako ništa drugo, mora mu se priznati da je bio jedini političar od formata u svojoj stranici, i jedini koji je mogao sastviti dvije suvisle rečenice, i koji je za razliku od svoje nasljednice, suvereno baratao sa nekoliko stranih jezika koji se nije sramotio bahatim ispadima u javnosti.

Koliko god mi se on i ljudi oko njega gade, toliko mi se gadi i sadašnji predsjednik Sabora. No za razliku od svih ostalih, on mu bar nije okrenuo leđa.
Za razliku od njegove prve pobočnice koja je sve što je postigla mogla zahvaliti svojem "Kud Ivo tud i ja", i koja mu je pisala ode u nikada objavljenoj monografiji vladajuće stranke (koja je već gotova i izašla iz štampe povučena iz javnosti po njegovu naprasnom odlasku iz politike), a sada ga se odriče.

Kao i svi ostali koji su se u njega kleli, i koji su govorili da ne smiju ići spavati dok se njemu ne jave da su ispunili partijski zadatak.
Najmoćniji čovjek u državi više nije ni vijest za naslovnice, svakodnevni cirkusi su ga gurnuli u drugi plan, sam je i napušten, i jedino se plašim da će ga na svjetlo dana izvući u predizborne svhe, ekspresno ga osuđujući.

Koliko je god sramotno da se jedan od tri najvažnije osobe u državi stavlja na stranu optuženika za teška kriminalna djela, toliko je to kod nas, u svjetlu puno gorih stvari koje se događaju, skoro pa normalno, pa čak i simpatično, jer eto nije okrenuo leđa prijatelju.
Čovjek koji je u svojoj karijeri svima okretao leđa kako je vjetar puhao, koji se zdužno '71 borio protiv nacionalizma (kao i neki drugi nama bliži 1990. i koji mirno spavaju, iako se valjda više ne javljaju pred počinak bivšem partijskom vođi) na kraju svog političkog puta je odlučio stati uz čovjeka koji mu je sve omogućio. Koliko je god to postupak za osudu, pokazuje pricipijelnost koju predsjednik Sabora do sada nije pokazivao i koju ostali u njegovoj stranci nemaju.

Upravo najviše radi premijerke koja glumi djevicu u bordelu, ali i svih ostalih, ne smije se dozvoliti da suđenje bude kratko i da se ne razjasne načini na koji su desetine milijardi ukradene, dok se ne razjasne načini funkcioniranja organizacije zbog koje je zemlja dovedena na rub propasti.
I ne smije se dopustiti da mu se ne pridruže svi oni kojima su zajedno s njime i čak i više od njega omastili brke, i koji nam se još uvijek smiju u lice dok nas jašu.

U posljednjim trzajima vlasti koja valjda konačno ide svome kraju, vladajući su uz sramnu potporu nekoliko marginalnih kreatura sa naše političke scene koji samo zahvaljujući lošem izbornom zakonu imaju moć prevage u bitnim društvenim pitanjima, skinuli zastupnički imunitet zastupniku koji ih je nazvao zločinačkom organizacijom.
To je neviđen atak na slobodu govora i na istinu, nadajmo se da će i to pomoći narodu da se konačno dozove pameti i da ih jednom za svagda pošalje kamo im je mjesto. Presudit će im povijest, nadajmo se i narod, ali samo bih ovaj put apostrofirao jednog od vinovnika te neviđene sramote.

Među tim moralnim i ljudskim ništarijama skupljenim ispod konopca i skinutim s kolca da bi se dobio kvorum, je i bivši varaždinski gradonačelnik.
Koji je upravo izašao iz zatvora nakon što je platio 2 700 000 kn kaucije, što mu s njegovom profesorskom plaćom očito nije bio nikakav problem.

Što samo pokazuje koliko istine ima u onoj židovskoj:
"Onoga tko se obogatio za godinu dana trebalo je objesiti pred 12 mjeseci."


Na današnji dan 1879. rođen Lav Trocki, 1881. obračun kod OK korala, 1911. rođena Mahalia Jackson.