Quis custodiet ipsos custodes?

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
otežale i tužne.

Umrla je Vesna Parun.

Od mnoštva njenih velikih i nezaboravnih pjesama, uglavnom sjetnih i tužnih, a u posljednjem razdoblju njenog života i satiričnih i kritičnih, teško je odabrati jednu.
Osobno mi je najdojmljivija ostala "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih".

"Ovo nije kraj. Ovo nije čak ni početak kraja. Ali ovo je po svemu sudeći kraj početka."
W. Churchill nakon pobjede saveznika u bici kod El Alameina

Mali osvrt na svjedočenje kako bi Krleža rekao Velikog meštra svih hulja.

Obzirom da sam se u postu Malo dobrih ljudi
referencirao na njegovu nasljednicu, iz istog filma posveta na svjedočenje koje nam nije reklo ništa nova o načinu funkcioniranja vlasti dok je vedrio i oblačio, a najbliža suradnica govorila "Kud Ivo, tud i ja", ali je zanimljivo razotkrilo nervozu u redovima vladajućih i očitu odluku da ne preuzme svu krivnju na sebe.
Apsurdna tvrdnja da nitko osim njega nije ništa znao izgleda da neće biti tako lako progurana i plasirana u javnost.
Da se razumijemo, ne branim ga, niti mislim da je nevin (dapače, sigurno snosi veliki dio krivice za sadašnje katastrofalno stanje), ali isto tako duboko sam uvjeren u jednako veliku krivnju i svih oko njega koji su zajedno s njim donosili odluke zbog kojih ispaštamo i zbog kojih je zemlja u najdubljoj krizi od osamostaljenja.

Skoro svi prerogativi suverenosti su nam oduzeti, i nalazimo se u uzničkom odnosu prema stranom kapitalu kojem su nas prodali, raskrčmili nacionalno bogatstvo, upropastili privredu, pokrali sve što se moglo i što se nije moglo, i sada bi htjeli izaći iz svega čisti.


Fascinantno je kako je ex-premijer doživio sudbinu svih moćnika na ovim prostorima ("sve ćeš paka niže pasti") kome su svi okrenuli leđa i koriste svaku priliku da se od njega distanciraju i na njega svale krivicu za sve promašaje vladajuće garniture.

To oslanjanje na kratko pamćenje biračkog dijela je uglavnom uvijek uspijevalo (pa i sada je nakon svjedočenja ispao heroj i junak koji je ispreskakao svoje dojučerašnje kolege kako kakve balavce, jer je taj mačistički, fakinski pristup na Balkanu uvijek dobro prolazio, još kad je umotan u znanje stranih jezika i evidentno kvalitetno pripremljen nastup), samo je pitanje hoće li ovako velik zalogaj moći svi skupa progutati. Bivši intendant splitskog HNK je ipak malo krupnija riba, samo kada se skupi puno krvožednih pirana, mogu doći glave i neuporedivo većim od sebe.

To je bitak borbe za opstanak u svijetu predatora, u što se antikorupcijska borba pretvara sa otkrivanjem svake nove afere. Ili velika riba jede male, ili puno malih jede veliku.

Meni se čini da je cilj svih ovih afera koje više ni državni odvjetnik ne može skrivati po ladicama da se sve svali na dva-tri čovjeka, dok će svi ostali htjeti izaći neokaljani i čisti, praveći se da ni o čemu pojma nisu imali.
Ljudima koji su pokrali državu za nepojmljivo velike iznose novca se nudi pokajnički status i oprost svih krivnji samo kako bi teretili druge lopove.

Ovo je pitanje opstanka vladajućih, ali i pitanje opstojnosti države, jedno isključuje drugo. Jer ako vladajući uspiju opstati uprkos svim aferama, svi smo propali, i obratno, ako oni padnu, onda će ova zemlja konačno krenuti na bolje.

Jer ZNA SE gdje je izvor svih zala u ovoj zemlji, i tko ju je doveo uz bok Kirgistana, Rumunjske i Grčke.

Malo dobrih ljudi:



Na današnji dan 1792. položen kamen temeljac Bijele kuće, 1942. rođen Paul Simon, 1943. Italija objavila rat Njemačkoj.

"Deficit je razlika između iznosa novca koji vlada potroši i onog kojeg ima hrabrosti uzeti od ljudi."
Sam Ewing


Dugo nisam pisao.

Nije da se nema o čemu pisati, ima se i te kako, i piše se po ostalim og blogovima, diskusije su prilično zanimljive, kao i uvijek, uz standardne provokacije po službenoj dužnosti.
Ali može se iščitati puno toga i između redova.
Kao i na zanimljivim sjednicama Gradskog vijeća, gdje i uskraćeni odgovori na vjećnička pitanja jako puno govore.

Kad pročitam svoje stare postove, iz doba kad sam pisao češće i po mom sudu kvalitetnije, vidim da mogu komotno ponavljati ono što sam rekao pred godinu, dvije ili tri, da se na žalost podno Kleka, ali ni u cijeloj zemlji, baš ne mijenja na bolje, vlast je sve gora i bahatija, i odlučnija pod svaku cijenu ostati u sedlu, makar konj na kraju crkao.

Na žalost, kad čovjek ukazuje na greške koje vladajući u gradu čine, ispadne da je to već poznato, i čemu to ponavljati, to je i onako već prošlo i za to se zna.

Čemu govoriti da je zgrada stadiona koštala nekih 6 000 000kn?
Čemu govoriti da je tržnica koštala 5 000 000kn?
Čemu govoriti da se Bolnička prekopava po n-ti put, i da su navodno cijevi položene za kanalizaciju neupotrebljive?
Čemu postavljati pitanja kada će i po kojoj cijeni doći plin, i jesu li provedene instalacije kada su se raskopavale ulice?
Čemu postavljati pitanja zašto će zgrada kina koštati prema riječima ravnateljice nešto preko 22 000 000kn?
Čemu spominjati poduzetničku zonu, koliko nas je koštala, a što nam je donesla?
Čemu pitati je li park trebao koštati 5 000 000kn?
Čemu pitati koliko je koštala teniska dvorana?
Čemu pitati zašto zona zuji prazna i gdje su sve te silne Gumare, Incrementumi i ostali koji su sklapali ugovore sa gradom i obećavali otvoriti pogone unatrag nekoliko godina?
Čemu pitati zašto smo ostali bez prekršajnog suda i zašto ćemo ostati bez statusa brdsko-planinskog područja?
Čemu pitati koja je vizija razvoja našeg grada, koji je status bolnice, koji je status suda i ostaih institucija, čemu pitati radi li nam Karlovac o glavi?
Čemu pitati kada će se ova vlast konačno postaviti odgovorno i realno prema stanju u gradu, i kada će konačno naš grad krenuti na bolje?


Sve su to poznate stvari, i svi znaju odgovore, i zna se tko je za to sve kriv i u čije džepove je otišao velik dio gore pomenutih sredstava.

Politika je zna se prljava stvar, i mnogo puta zna se ponavljana laž zazvuči kao istina, isto kao što mnogo puta ponovljena istina kao da blijedi u snazi i čistoći.

Ponekad se ljudi rukovode logikom svi su isti, i izjednačavaju jednu minornu aferu jedne strane sa stotinama afera koje su koštale milijarde i koje su dovele zemlju na rub ponora vladajućih (svjedoci smo takvih bijednih pokušaja kako koja nova afera vladajućih ispliva na svjetlo dana, jer ih očito više ni ministar policije ni državni odvjetnik ne mogu držati u ladicama).

Tipična žrtva te besmislene sintagme "svi su isti" je bio naš sugrađanin prof. Josip Kregar, kojem je kao kostur iz ormara izvirila afera sa namještanjem povoljnijeg kredita sebi, da bi izgubio utrku za gradonačelnika glavnog grada od čovjeka za kojim se vuku deseci afera i koji je evidentno pomagao raznoraznim interesnim skupinama u potkradanju vlastitog grada i države.

Ta bolesna logika "svi su isti", ima možda svoje uporište u tome što je ljudima svjesno i/ili podsvjesno dosta ove nesposobne vlasti i ove rasprodaje i uništavanja zemlje, što graniči sa veleizdajom (i to sam već napisao), pa od onih koji trebaju doći na vlast očekuju da budu kristalno čisti i bez i jedne najsitnije aferice.
Kad se to ne ostvari, onda ispu na njih svu žuč i jal i sav svoj bijes što su ih prevarili i što nisu onakvi kakvi bi željeli da budu , jer eto svi su oni isti.

A nisu, i kako ipak znaju da nisu, zato sa još više strasti brane tu svoju tezu.

Sve se to da jednostavno kvantificirati, kao što sam nekoliko puta nabrajao što smo dobili, a što smo izgubili na prelasku iz jednoumlja u bezumlje.

Pa samo, kako se veliki meštar svih hulja konačno vratio u zemlju, nekoliko brojki koje prenosim sa portala Index (da ne ponavljam one predizborne parole nema novih poreza, izjave kako kod nas nema krize i slično, ako potražite stare postove naći ćete ih sve):

Kako HDZ uvodi red u državi
2003. vanjski dug je bio 19 milijardi EUR, sada je više nego dvostruk, 40.
2003. proračun je bio 75 milijardi kn, sada je 121.
2003. bruto plaće za zaposlene u državnoj upravi su iznosile 14 milijardi kn, sada 24.
2003. bilo je 20 državnih tajnika, sada ih je 60.

Nema potrebe dalje nabrajati, osvrnite se oko sebe, pa možete slične brojke izvuči i za naš grad, s razlikom da je u doba Bechtela proračun bio znatno puniji. Samo u toj stavki se razlikujemo, sve ostalo slijedi državni trend.
U što je utrošen taj silni proračun, i koliko je radnih mjesta u proizvodnji otvoreno?

Zato sam prorijedio pisanje, jer mi se čini da je to rat sa vjetrenjačama, iako mi nedostaje povremeno podijeliti neka razmišljanja sa onima koji ovamo navrate.
A možda ipak treba ustrajno lajati, makar karavane prolazile, možda to lajanje razbudi one uspavane i hipnotizirane lažnim parolama, i zavarane lažnim zaslugama vladajućih, kojih se više nitko ne sjeća, ali svi vjeruju da su zaslužene i da je oduvijek tako bilo.
Komentari su i dalje onemogućeni, i po tko zna koji put (možda oni koji prate po službenoj dužnosti mogu dati odgovor?), referencirat ću se na Beškerov članak "Anonimno društvo razularenih mrzitelja".
Inoslav Bešker

Nitko više ne govori o referendumu, sindikalisti su uspjeli izboriti se za parcijalne sinekure i nije ih briga za većinu radnika koji nemaju nikakva prava ni zaštitu.
Tipičan primjer Kamensko gdje radnicima već dvije godine ne uplaćuju davanja, a premijerku kao predsjednicu Vlade i inače jako socijalno osjetljivu ženu to tako tangira da ih je izignorirala u potpunosti.
Ali se zato šali sa svojim možda i najnesposobnijim ministrom koji nas je opet dodatno zadužio da bi platio socijalni mir i svoje koalcijske partnere (svaka čast ministru obrane koji je ipak minornog utjecaja i tako se i ponaša), kada ga pita je li pročitao kolektivni ugovor koji potpisuje sa sindikatima.

Aludirajući na potpisivanje ugovora o prodaji nacionalne naftne kompanije za koji je dotični ministar priznao da ga nije pročitao, ali jest potpisao.
U kojoj zemlji svijeta bi nakon takve izjave ministar, a i njegov(a) šef(ica) ostali na svojim mjestima?
Više veleizdaja nego lopovluk.

Kad sam već spomenuo sindikat i referendum, jeste li znali da bi zahtjev za referendumom bio pravovaljan potrebno je skupiti 10% potpisa od ukupnog broja birača?

Ali da pravo potpisa imaju samo birači sa boravištem u Republici Hrvatskoj?


Jedan vrlo zanimljiv blog, autor nekoliko filmova i onih legendarnih topničkih dnevnika koji su pred par mjeseci preplavili Hrvatsku:

Obrana i zaštita od gluposti

Na današnji dan 1864. rođen Louis Lumiere (preko 22 000 000 kn za zgradu u kojoj će se prikazivati njegov izum, uz naravno ostale sadržaje u našem gradu je po meni nedopustiva bahatost za koju bi netko trebao i kazneno odgovarati), 1951. rođen Bob Geldof, 1962. objavljen "Love me do", prvi singl The Beatles.

* Naslov posta je izjava jednog od najpoznatijih i najcjenjenijih američkih ekonomista, John Kenneth Galbrighta, oca Petera Galbrighta, ambasadora SAD u Hrvatskoj u doba rata.