Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
otežale i tužne.
Umrla je Vesna Parun.
Od mnoštva njenih velikih i nezaboravnih pjesama, uglavnom sjetnih i tužnih, a u posljednjem razdoblju njenog života i satiričnih i kritičnih, teško je odabrati jednu.
Osobno mi je najdojmljivija ostala "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih".
Post je objavljen 25.10.2010. u 11:04 sati.