Quis custodiet ipsos custodes?

"Prolazim utišanim gradom, čuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obilježene duše, psi laju u mahalama, mjesečina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, teško se zaustavljam u ovom času što teče, sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što će biti, ali ne uspijevam da pređem granice ove noći. Samo, osjećam je izdaleka, kao da sa brda gledam tužni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvaćen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rođenja što se dešavaju evo baš sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesečina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemoćna ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima."
Meša Selimović: "Derviš i smrt"

Prekrasno vrijeme se nastavlja. Sunčan dan, nakon zalaska sunca dosta je zahladilo.
Svi skupa smo umrtvljeni, web stranica RO koja je na trenutak uzburkala našu tišinu i mrtvilo je ušutkana, na ostalim stranicama komentara nema, oni koji su pljuvali i prosipali žuč su postigli cilj i odbili šutljivu većinu, pa im i ovim putem čestitam (ZNA SE kome, partijski zadatak ispunjen drugovi, svaka vam čast, još jednom ste pokazali da ste na nivou zadatka koji je pred vas postavljen). Ni na ovim stranicama se više ne pojavljuju. Ne fale mi, ali mi nedostaju oni koji donose nove ideje, koji žele promjenu, koji vole naš grad. Makar se ne slagali u mišljenju, ali pokušaji da nešto okrenemo su zamrli, i sve skupa lagano tone.

Volio bih kada bi snage dobra imale samo dio volje i upornosti snaga zla i zastupnika nazadnjaštva, ZNA SE kakvih kakvih pogleda na svijet.

Čemu onda to sve skupa kvariti i ispravljati krive Drine, kad je većina šutljiva, a manjina dobija ono što želi?
Ne da nama koji nešto tu i tamo trkeljamo trebaju pohvale, ne da nešto od svega skupa dobijamo, daleko od toga. Jako plaši tišina mnoštva koje bi ipak trebalo reći nešto. Ne želim biti glasnogovornik niti lučonša, niti želim govoriti u ime drugih, ali ova šutnja pokazuje da je sve skupa ipak uzalud. Lakše je privući pažnju pišući o psima i mačkama, govoreći o magarećoj sjeni, nogometu i estrandi,k nego o ljudima i stvarnim problemima.
Ima li smisla pisati o problemima, o onome što bi moglo i trebalo biti bolje, kad oni, zbog kojih bahato uzimamo za pravo da trebamo nešto reći šute?
Jednog dana, kad bude sveden račun, pokazat će se tko je bio u pravu. Ali neće vrijediti ni onima koji su bili, ni onima koji nisu.

Stalno pišem o Bolničkoj ulici i kriminalnom stanju u kojem se nalazi. Što je neporecivo, i pomalo bespredmetno.
Ali ima i gorih, uvijek ima i gorih. Ne treba nam to biti utjeha niti olakšanje u životu, no u našem gradu uvijek ima i gore i lošije.
Jeste li primjetili u kakvom je stanju ulica koja vodi pored Doma obrtnika? Nazvana po pjesniku za sva vremena, od poglavnika do druga Tita, Vladimiru Nazoru.
Pjevao je ode jednom i drugom, sada kada ga već odavna nema, besmisleno je nagađati kada je bio iskren i kome je pjevao iz uvjerenja a kome iz pragmatičnosti.
Glupo je reći da će mu povijest presuditi i da će ga postaviti na mjesto koje je zavrijedio.
Neće, jer nije ni veće, ni značajnije, ni gore, ni bolje od njega pošteno osudila niti im je pošteno presudila (a što je poštenje?). Tako će pjesnik i predsjednik Sabora, putnik na čamcu preko Kupe, autor oda poglavniku i Titovog naprijed zauvijek ostati između obožavanja i mržnje, između istine i laži, opsjene, panegirika i omalovažavanja. Nedavno je u komentarima na Uskim stazama pomenuta "Galijotova pesen".

U našem gradu će mu ostati ulica, koja se istini za volju već selila, nekada je išla od semafora, pored škole koja je također promijenila ime, pa sve do "Plitvica" koje se odavna tako ne zovu, i u kojima odavna nema restorana/birtije.

Puno je u našem gradu obrtnika, časnih i poštenih ljudi. Naravno, i onih drugih, ali neću o njima. Naši dični, časni i pošteni muži, koji bi prvi trebali podignuti glas protiv te nakarade od ulice, tog rugla i sramote ne samo za njih, već i za naš grad, šute. Možda zato što je tu rugobu izveo jedan od njih?
Ne znam kako mogu ugošćavati svoje kolege u svom domu, kad do njega moraju doći ulicom koja kao da nije već trideset godina dirnuta (a popravljana je pred nekoliko mjeseci). Sramota, čemer i jad, ali i koncizna slika stanja našeg grada i našeg duhovnog stanja.
Ako je i budu sanirali, što iskreno podržavam, volio bih da se onoga tko je rukovodio radovima pred nekoliko mjeseci kazni zbog kriminalno izvedenog posla.

Ali, koga ja to lažem i zavaravam, ništa se neće promijeniti, nitko neće odgovarati,. Ima taj netko svoje ime, i izvođač, i nadzorni organ. Ne znam tko je bio, i ne zanime me ime, no pogledajte tu ulicu, prošećite po njoj, pa recite jesam li u pravu.

Dok god bude većina šutjela, a manjina (nadam se da je ipak riječ o manjini) podržavala takav kriminal, ZNA SE koji ljudi ne trebaju odgovarati i koji ljudi neće odgovarati.
Neka samo nastave, i zavrijedili su, oni se za svoje interese bore.



Na današnji dan 814. umro Karlo Veliki, 1573. počela seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca (jedna od mnogih u to doba, ali jedina o kojoj se govori i piše, Krleža ju je stihovima ovjekovječio), 1887. rođen pijanist Artur Rubinstein, 1918. Lenjin osnovao Crvenu Armiju, 1986. eksplodirao 73 sekunde nakon polijetanja američki svemirski brod Challenger, 2001. umro Ranko Marinković.


"Karv, ta slana, kmetska stubičanska karv,
ta čarna, čerlena, vonjhava, gosta karv,
zakaj curi, ta gluha, masna, slepa,
strahotno mlačna karv?
Kmična, gliboka, čemerna, kam zakaj kaple kri? "
Miroslav Krleža: Balade Petrice Kerempuha