Quis custodiet ipsos custodes?

Kaži da li te pitaju za put prema nebu
Cijena je sigurno visoka
Kaži da li te pitaju sa bijesom u sebi
Ne tajeći nista,
Ne htijući mnogo osim života.

Branimir Johnny Štulić: "Proljeće, 13. u decembru"

Prorijedio sam pisanje. Nisu me pokolebali neki otrovni komentari, nego jednostavno malo zasićenje.

Priznajem da su moji postovi često nečitki zbog svoje duljine i možda malo konfuznog načina pisanja. Posljedica je to pisanja prema inspiraciji, kada mi misli često odlutaju.
Druga karakteristika, kako mi se čini, je dosta ponavljanja, ali to je prvenstveno zato što se problemi koji me tište ponavljaju, a i nekako se sve kod nas vrti u krug.

Danas kombinacija dvije teme koje se stalno provlače, a to su mediji i Bjelolasica.

Na nedavnoj sjednici gradskih očuha, napadnuta je uređivačka politika Radio Ogulina, stoga što su se drznuli kritizirati nerad i nered po pitanju Bjelolasice, i što ne izvještavaju dovoljno o "brojnim radnim uspjesima gradske vlasti".
Svakako pročitajte
Ogulinski list
Dakle, nije problem što se ništa po pitanju Bjelolasice nije radilo, ne radi se, niti će se raditi, nego je problem što je to rečeno?!?!
Mnogo je vike bilo po komentarima i postovima na Nešu i njegov način vođenja radija i naklonost vlastodršcima. Dovoljan je bio jedan potpuno točan i utemeljen i konačno kvalitetan komentar (ali iz njihovog rakursa prema njima negativno intoniran), da se lavina sruši na njega.
Opet se pokazalo da nije kriv tko krade, već onaj koji viče "Drž'te lopova". Ne mislim pri tome da naši vlastodršci kradu, uostalom poznajete ih i znate njihovo imovinsko stanje, kako prije ulaska u politiku, tako i sada.

Kako se kod nas svi igraju politike i velikih političara, ponašanje na državnoj razini se preslikava na ponašanje na lokalnoj (post Ovce ). Ako ste ikada imali zadovoljstvo slušati prijenose sjednica, znate o čemu govorim. Patetike i velikih riječi skoro i više no u časnoj ustanovi koju je uvaženi zastupnik vladajuće stranke okarakterizirao kokošinjcem, i ništa mu se nije dogodilo.

Poučeni iskustvom mentora, čini se da su naši očusi odlučili igrati oštro, pa ne uplaćuju novac koji je namijenjen Radio Ogulinu, i dovode time ljude na rub egzistencije.
Ne branim Radio, niti ocjenjujem njegovu uređivačku politiku, ali puno stvari tu ne štima, i nije krivica samo u njima. Moguće je da velike hulje imaju velike planove u umrežavanju svoje moći, pa su možda principom uništi i preuzmi namijenili i našoj radio stanici neku ulogu.
Ali da bi uloga imala smisla, potrebno je i gledalište za koje se igra i koje mora povjerovati u opsjenu koja mu se prodaje, a kod nas to definitivno funkcionira.

Doduše da je malo volje među zaposlenicima Radio Ogulina, problem bi se lako mogao prevladati. Mogli bi se preimenovati u Nogometni Klub Ogulin, pa ne bi bilo nikakvog problema za novce, a možda bi dobili i nove prostorije.


Pred početak nogometnog prvenstva rađena je anketa među ministricama, ministrima i naravno svepristunom gospođom ministarkom o uspjehu reprezentacije na prvenstvu. Listom svi, osim premijera, su se odvažili prognozirati najmanje četvrtfinale ili više. Čime su dokazali da:
- nastoje pod svaku cijenu stalno biti u medijima
- bez imalo srama govore o stvarima o kojima nemaju pojma
- uvijek govore ono što narod želi čuti
- petljaju se tamo gdje im nije mjesto
- ne bave se svojim poslom
- imaju jednu jedinu jaku osobu i sposobnog političara koji ima političkog šlifa, a to je premijer


Na kraju još malo o Bjelolasici.
Država će dati 360 000 000 kn kredita sveučilištu u Mostaru, u sklopu ustavne obaveze da štiti svoje državljane izvan granica Hrvatske.
Više o tome:
LOSOS studentski portal
Jutarnji list

Što mislite hoće li prije novce dobiti Bjelolasica ili Mostar?

Na današnji dan 1900. rođen francuski pisac i pilot Antoine de Saint Exupery (predivna knjiga "Mali princ"), 1913. počeo drugi balkanski rat, 1968. Pink Floyd su izdali A Saucerful of secrets i održali prvi veći koncert u Hyde parku, London (osim njih, nastupili su Roy Harber, Tyrannosaurus Rex, Jethro Tull), 1969. u Denveru Jimi Hendrix Experience odsvirali svoj posljednji koncert.

Zbogom lasici.

Kako nije ostavila nikakav kontakt, neću joj moći javiti ako ikada skupim 20 komentara na ovom blogu. Kako ga neće posjećivati, ako se to ikada i dogodi, ostat će prikraćena za tu, u kozmičkim razmjerima potpuno irelevatnu informaciju.

Najbolji opis motiva zašto pišem blog nalazi se u riječima Meše Selimovića koje možete pročitati s lijeve strane bloga (Zašto pišem blog).

Cilj mi je podijeliti svoja razmišljanja s ljudima, i raduje me njihov odgovor, raduju me posjete bloga, raduju me komentari koji ipak pokazuju da je barem nekom stalo, raduju me istomišljenici, ali naravno dopuštam da se mnogim ljudima ne dopada to što pišem. Pokušavam dati drugačije mišljenje i drugačiji pogled na našu stvarnost, koji je subjektivan, i sigurno se mnogi sa mnom neće složiti. Po nekim komentarima koje je lasica ostavljala na postove činilo mi se da i ona spada u one ljude koji žele nešto promijeniti.

Možda je lasica u pravu, možda ne mogu promijeniti svijet, ali na ovaj način bar imam dojam da sam nešto učinio i nisam mirno gledao kako sve oko nas propada. Bar sam digao svoj glas, iako je to tako malo i beznačajno, ali ako budemo šutjeli, bit će još gore. Ako ništa drugo, bar lajem dok karavane prolaze i ostavljaju naš grad sve čemerniji i pustiji, u sve većoj bijedi i besprespektivnosti. Pa kad nas se skupi više i kad budemo uporno glasno lajali, možda nekoga i trgnemo, možda se netko i zapita kuda sve to ide i kamo nas vode.

Bilo mi je drago ako su joj se moji postovi nekada dopadali,i bilo mi je drago kad je posjećivala blog i ostavljala komentare. Žao mi je da ju je post Više od igre potakao da me prekriži. Pogotovo ako je zaista tomu razlog jedna dobro odigrana izgubljena utakmica i nabujali nacionalni ponos.

Kao i uvijek, stojim iza svake napisane riječi.

Smatram da oni koji porez plaćaju u Mote Carlu ili ga ne plaćaju nigdje, nisu reprezenti države, i smatram da se država prezentira drugim načinima.
Prezentacija kroz sport je tipična socrealistička izmišljotina kojom se htjelo dokazati da je socijalizam nadmoćan trulom kapitalizmu. Sport je dobar i zanimljiv, i pohvalno je da se mladi njime bave, i sam sam se nekada bavio, a volio bih da i sada imam više vremena za sport, ali nije to nikakva prezentacija države.

Zar zaista vjerujete da se globalni kapital rukovodi nogometom u odlučivanju gdje će se ulagati, zar zaista vjerujete da se globalni svjetski tokovi ravnaju prema nogometu? Zar zaista vjerujete da je raspadu SSSR-a ili Jugoslavije doprinesao sport i sportaši, i da je sport zaslužan za bilo što na globalnoj razini (isključujem nogometni rat Salvadora i Hondurasa).

Nikakva to reklama nije za državu, niti će to otvoriti nova radna mjesta niti će to dovesti nove investicije, niti će to navesti turiste da posjećuju Hrvatsku, niti će nam svima skupa zbog toga porasti standard niti će nam biti bolje. Uostalom, koji ćete proizvod Trinidada i Tobaga sada početi kupovati, ili kada ćete tamo otputovati, ili dionice koje njihove kompanije ćete sada kupiti?

Nisu sportaši, pogotovo nogometaši naši prezentatori, niti je to njima cilj, nemojmo se zavaravati, puna su im usta Hrvatske jer od toga dobro žive, i svaka im čast na tome što rade, jer su to bar u utakmici s Brazilom zaista odradili vrhunski. I prvi put nakon dugo vremena da navijači nisu napravili svinjariju zbog koje bi ih morali kalašnjikovima protjerivati preko granice (osim idiota koji je uletio u teren i dograbio Warholovskih 15 minuta slave).
Ali, da nas oni prezentiraju?
Hvala lijepo.

Budimo realni, sva ova halabuka oko nogometa je u cilju poticanja manijakalne potrošnje, i sve je to samo biznis, u koji se onda uplete i nacionalni duh i ponos da svi dišemo kao jedan, i da svi (ne)mislimo kao jedan, i da svi budemo jedan.
E sad, ako se oprost poreza nogometnim klubovima u državnom budžetu prikaže kao stavka "reklama u svrhu promicanja države i njenih vitalnih interesa", , priznat ću da je lasica u pravu, a da sam ja potpuno promašio temu ovog posta.

Puno veći i bolji prezentatori naše države su Miroslav Radman, ili informatičari sa nedavne olimpijade, ili mnogi naši znanstvenici koji su otišli van ili ostali kod nas radeći neuporedivo važnije stvari u neuporedivo lošijim materijalnim uvjetima, ali se naravno rulja s njima neće i ne može poistovjetiti, iz mnogih razloga.
Jer oni predstavljaju jednu drugu Hrvatsku, naprednu, modernu, okrenutu budućnosti, tolerantnu, snošljivu, otvorenu, baziranu na znanosti i egzaknosti, iznad politike i niskih interesa. Znate li ijednog političara koji bi se mogao svesti pod iste osobine?

Kad odgovorite, onda vam je odmah i jasno zašto je nogomet popularan, a Miroslav Radman nije.

Na današnji dan 1882. rođen skladatelj Igor Stravinski, 1885. Kip Slobode stigao u New York iz Francuske, 1929. rođen šahist Tigran Petrosjan (9. prvak svijeta 1963-1969, prvak je postao pobijedivši Mihaila Botvinika, da bi titulu izgubio u meču protiv Borisa Spaskog), 1988. Microsoft izdao MS DOS 4.0.

Još i danas sve me na njeg sjeti
Stari šešir visi pokraj vrata
I što mati znala mi je reći
Bog je dao srce mu od zlata.

Još i danas čujem one riječi
Samo dobre Bog na kraju čeka
Zato sine od svih mojih riječi
Nek u srcu ostane bar neka.

Otiš'o je otac moj polako
Otiš'o je stazom što vijuga
Pratile ga neke stare pjesme
Sve do rijeke kojom teče tuga

Otiš'o je pjetli kad se bude
Kao da u šetnju nekud kreće
Otiš'o je s mirisima jutra
Da l' je znao da se vratit neće.

Rasulo se jutro kroz ravnicu
Sve je tu a njega nema više
Tuga ušla tamburi kroz žicu
I k'o da su pjesme sada tiše.

Otiš'o je otac moj polako
Otiš'o je stazom što vijuga
Pratile ga neke stare pjesme
Sve do rijeke kojom teče tuga

Otiš'o je pjetli kad se bude
Kao da u šetnju nekud kreće
Otiš'o je s mirisima jutra
Da l' je znao da se vratit neće

Konačno je dugonajavljivano prvenstvo počelo. Višemjesečna tortura se pojako pojačavala, i sada će sve stati na mjesec dana.

Ne volim nogomet.
Možda bih se trebao korigirati, jer volim ponekad odigrati utakmicu s prijateljima, volim ponekad pogledati na par minuta neki dobar prenos kada recimo igra Barcelona ili Manchester United (5 minuta, max. 10).

Ali ne volim, i gadi mi se, ono što nogomet predstavlja kod nas.
Gade mi se polupismeni, bahati, prepotentni, isprazni nogometaši koji žive užano puno puta bolje no što zavređuju.
Gade mi se nogometaši koji ne mogu složiti dvije prosto proširene rečenice a pune su ih novine i usuđuju se pojavljivati na nacionalnoj televiziji.
Gade mi se nogometaši koji govore o stvarima u koje se ne razumiju.
Gade mi se nogometaši koji uporno ističu silna odricanja u životu, i razmeću se svojom vjerom i pobožnošću, koji pokušavaju govoriti o aktualnom društvenom trenutku, o povijesti, o kulturi i naciji, a zatim odu u narodnjački klub u kojem plešu po stolovima do zore na taktove pjevača koje bi u dopodnevnim satima i oni i njihov navijači najradije vidjeli na vrbama.
Gade mi se nogometaši koji ne plaćaju porez.
Gade mi se nogometaši koji porez plaćaju vani, ali ih to ne smeta da se aktivno bave politikom kod nas.
Gade mi se klubovi koji ne plaćaju porez, a riječ je o iznosima od nekoliko desetaka mil. EUR.
Gade mi se klubovi koji dobijaju donacije državnih poduzeća, a ne mogu na utakmici skupiti više od 100-200 ljudi, no i dalje svoje nogometaše plaćaju po 100 000-200 000 EUR po sezoni.
Gade mi se klubovi i predsjednici klubova koji javno govore o tome koliko plaćaju svoje igrače, a da za to ne plate ni lipe porez.a
Gade mi se nogometaši koji podržavaju svoje navijače i navijačke skupine koje su u većini slučajeva obične skupine vandala.
Gade mi se navijači zbog kojih čovjek kada je neka ozbiljnija utakmica ne smije prošetati niti jednim našim gradom, u strahu od batina pijane razularene gomile.
Gade mi se navijači koji poslije utakmice idu u krdu i razbijaju izloge i oštećuju automobile, tramvaje i autobuse.
Gade mi se navijači koji su u stanju zapaliti auto u kojim isto takvi divljaci kao i oni, samo navijači drugog kluba, putuju na utakmicu, pokušavši ih pri tome zadržati u autu dok se vatra malo ne rasplamsa.
Gade mi se navijači koji su sa nogometa prešli i na ostale terene, i jednako divljaju.
Gadi mi se policija koja na taj vandalizam ne reagira.
Gadi mi se policija koja se ne usudi dirnuti u sav taj kriminal, i sve te divljake koji im se smiju u lice sa naslovnih strana.
Gade mi se novinari koji sav taj vandalizam minoriziraju, a vandale glorificiraju.
Gade mi se novinari koji za svakog nogometaša koji uspije ne izgubiti loptu u trku od 20 metara pišu da je novi Maradona.
Gade mi se novinari koji prenose nogometne utakmice jer siliju i masakriraju hrvatski književni jezik.
Gade mi se novinari koji me pokušavaju uvjeriti da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, koji me pokušavaju uvjeriti da ništa drugo nije bitno.
Gade mi se treneri koji o nogometu govore kao da je to atomska fizika.
Gade mi se bivši nogometaši koji se bave politikom.
Gade mi se bivši nogometaši koji umjesto da su na robiji zbog prevara, ucjena, razbojništava, uredno prenose utakmice sa prijepomenutim nepismenim novinarima.
Gade mi se beskrajne reprize nogometnih utakmica.
Gade mi se političari koji će nogometnim klubovima oprostiti skoro milijardu kuna ukradenog poreza, ali će pustiti da u Ogulinu propadnu DIP, Sintal, da propadnu stotine takvih DIP-ova i Sintala po cijeloj Hrvatskoj, za koje se neće naći razumijevanje vlastodržaca i vlasti.
Gadi mi se sav taj biznis multinacionalnih kompanija, koja izrabljuju djecu na Dalekom Istoku da bi proizvodila tenisice, lopte i dresove radeći za nadnice od nekoliko USD, nedostatne za život.
Gade mi se kompanije koje iste te dresove prodaju za 100 USD.
Gadi mi se FIFA i UEFA koje znaju da se djeca izrabljuju, ali su savile kičmu pod pritiskom novca i spremne su sve oprostiti za neku donaciju, jer ipak je to samo biznis.
Gade mi se firme koje koriste nogomet da bi se reklamirale i koje mi se obrađaju u drugom licu jednine i koje su spremne bilo što odjenuti u nogometno ruho i prodavati pod krinkom veze s nogometom.
Gade mi se beskrajno duge i ponavljajuće reklame za razne vrste piva.
Gade mi se uzorci lopte na svemu što nas okružuje, tako da čovjek mora pripaziti kad otvara konzervu da ne iskoči Otto Barić ili Ćiro ili netko od "vatrenih", ili netko od onih neobrijanih budaletina iz reklame za pivo.
Gadi mi se Međunarodni Olimpijski Odbor, koji sa tom svom bukom nema puno veze, no kad vidite tko sve u njemu sjedi, jasno vam je da je Coubertainov duh odavna mrtav.


Uživajte u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

Na današnji dan 68. ubio se rimski car Neron (iako je optužen, po svoj prilici nije bio odgovoran za palež Rima 64. godine), 1781. rođen engleski izumitelj George Stephenson (lokomotiva), 1870. umro Charles Dickens, 1915. rođen otac električne gitare Les Paul, 1934. prvo pojavljivanje Paje Patka, 1969. Brian Jones napušta Rolling Stonese.

"Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca."



Naša bajna policija je konačno riješila jedno ubojstvo i uhvatila ubojicu. Bilo im je jako teško jer su od početka raspolagali samo imenom, prezimenom, adresom, fotografijom i detaljnim opisom. Upkos tako oskudnim tragovima, nakon što su nekoliko dana plašili ljude vijestima o naoružanom manijaku ne htijući pri tome objaviti fotografiju (valjda da se ljudi ne bi junačili), već samo opis kojemu i u Ogulinu odgovara barem 20-ak ljudi (što je opet bolje od objavljivanja foto-robota, kojemu nitko živ ne liči ni približno), konačno su najprije objavili sliku, a potom, po svoj prilici slučajno, nabasali su na ubojicu i uhvatili ga.
Sad opet mogu mjesecima ništa ne raditi.

Kad već pominjemo državne organe, kako država kuka da nema novaca, a šamar šefu jedne od lokalnih špijunskih organizacija vrijedi nekih 100-tinjak EUR, možda bi ih mogli, kad i onako ništa ne rade, vodati po gradovima i dozvoljavati ljudima da ih šamaraju.
Skupili bi nešto novca, i konačno približili vlast narodu.

Vrlo hladno, kišovito, više nalik na kasnu jesen, prije snijega, nego na proljeće.
Obzirom da jedna slika govori više od 1000 riječi, a i vikendom uglavnom ne želim komentirati, samo neke slika koje nama Ogulincima ne govore, nego urlaju, samo taj urlik nitko od nadležnih i odgovornih i onih koji bi mogli pomoći (makar tu više pomoći nema) ne čuje.

Valjda tako mora biti, i valjda je tako dobro, i valjda smo tako zaslužili. Samo mi nije jasno, na svakim izborima, gdje su ljudi sa ovih slika? Ili im je sada bolje no prije?

















Na današnji dan 1924. umro je Franz Kafka.


"Now main streets whitewashed windows and vacant stores
Seems like there aint nobody wants to come down here no more
Theyre closing down the textile mill across the railroad tracks
Foreman says these jobs are going boys and they aint coming back to
Your hometown,
your hometown,
your hometown,
your hometown..."

Bruce Springsteen: "My hometown"