Quis custodiet ipsos custodes?

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

Meša Selimović


Već sam više puta isticao koliko mi je drago da blog ima svoju publiku, i vesele me ostavljeni komentari. Raduje me činjenica da u razmišljanjima o gradu a i šire nisam usamljen i da vam se postovi dopadaju.
Što se tiče komentara, vaša promišljanja su više nego dobrodošla, bez obzira o kojoj temi se radilo. Pogotovo što je u njima često ono o čemu sam pisao još bolje i kvalitetnije prikazano i razloženo, oni daju stranici još više smisla i punoće.
Cenzure nema, jedino što možda stranice bloga nisu najpreglednije, ali već sam pisao zašto je tako. Stoga slobodno komentirajte sve o čemu pišem ili što želite podijeliti s ostalim posjetiteljima.


Rođendan došao i prošao (Hvala Poštovatelju na čestitkama i pohvalama).
Nekako s godinama to bude samo još jedan dan u tjednu, još jedna otrgnuta stranica na kalendaru života. Pritisnuti obavezama, više se takvim danima niti ne veselimo, prolaze više kao obaveza i muka no nešto čemu bismo se trebali radovati. A ipak ima i puno ljepih stvari u životu, i stvari za koje bismo trebali biti zahvalni i koje bismo trebali podijeliti s bliskim i dragim osobama.

Obično na takve dane donosimo odluke o stvarima koje ćemo raditi a i o stvarimo koje nećemo, zaklinjemo se sami sebi da ćemo se promijeniti, da se nećemo nepotrebno nervirati, da ćemo više vremena provoditi s onima koje volimo, da ćemo malo usporiti ritam i više se veseliti životu. Nije problme donesti takve odluke, problem je držati ih se, obično zanos potraje do prve zapreke koju život pred nas stavi, ili je postavimo sami pred sebe
Rođendane više niti s prijateljima ne dijelimo i ne slavimo kao nekada, sve je manje vremena za druženja. Moram priznati da je sve to skupa izgubilo draž, poklonima se ne radujemo, proslave ne priređujemo. Kao da jedva čekamo da taj dan prođe, zaklopimo još jednu stranicu i krenemo dalje, s uvjerenjem da će biti bolje.
Međutim, prijatelji su me ove godine uspjeli iznenaditi prijevodom "Boby Ficher ide u rat", knjige za koju nisam znao da je izdana kod nas. Ako i niste ljubitelj šaha, a dođe vam pod ruku, odvojite malo vremena za nju. Poput najnapetijeg trilera opisuje atmosferu oko meča za prvaka svijeta u šahu između Bobya Fischera i Borisa Spaskog 1972. godine, uz mnoge nepoznate ili manje poznate detalje iza kulisa tog spektakla Šahovska povijest.

Na današnji dan 1837. umro ruski pjesnik Aleksandar Sergejevič Puškin, 1890. rođen ruski pisac Boris Leonidovič Pasternak (kada sam prvi put čitao "Dr. Živago" malo sam ostao osupnut njegovim opisom revolucije o kojoj smo učili sasma drugačije. Istina je po svoj prilici negdje između, kao i obično. Ako želimo povući paralelu s našim prostorima što se tiče prikaza rata i revolucije, preporučio bih Vitomila Zupana, "Menuet za gitaru", po kojoj je snimljen i svojedobno proskribiran film Živojina Pavlovića "Do viđenja u sljedećem ratu"), 1898. rođen njemački dramatičar Bertolt Brecht (... sumrak je već na redu ...), 1923. umro njemački fizičar Wilhelm Conrad Roentgen, 1979. umro Edvard Kardelj, 1996 IBM-ovo računalo Deep Blue pobijedilo Garija Kasparova (uz glasine da je meč bio namješten).

Obično kada napišem blog pročitam i pročistim dio tipfelera. Sad kad sam pročitao post, vidim da sam ga uglavnom posvetio sebi, što mi nije običaj, ali neka ostane.