Maksova maksimala

nedjelja, 28.02.2010.

POSLIJE "OLUJE" ČUVALI SMO SRPSKU IMOVINU

Nisam ja veći katolik od pape, nisam ni pametan general nakon boja, niti sam sada hrabar kada je hrvatska demokracija dosegla takvu razinu da i protiv predsjednika države možeš slobodno pričati tračeve, samo od straha da se ovo društvo ne upristoji čemu teži svjetonazor novoga predsjednika. Sve ovo što ću danas reći rekao sam nebrojeno puta još 1996. i narednih godina. Tada sam očekivao da će me stići ruka „pravde“ jer su vremena bila bremenita, trusna, nacionalistička. Preživio sam, ali se danas osjećam nesigurnije nego onda i osjećam se još uvijek posramljeno, posebno nakon ovoga istupa Jure Radića na Haškom sudu. Jure je Radić bio potpredsjednik Vlade i ministar obnove Nove Hrvatske onih ratnih i poratnih vremena i bio je zapravo politički egzekutor ideja pokojnog Oca nacije. Taj politički egzekutor bolesnih ideja Franje Tuđmana montirao je Hrvatima klatno ljage i srama koje će iznad Hrvatske klatiti vječno. Vječno, jer bih želio da Hrvatska toliko i živi. Za mene će ona doista biti vječna, premda se bojim da će Slavko Kulić, naš poznati stručnjak za mnoga neriješena pitanja današnje Hrvatske, biti u pravu kada predviđa da će s ovakvom političkom garniturom Hrvatske i Hrvata nestati za 50 godina. A mene tada vjerojatno više neće biti!
Očito je da ni taj Haški sud nema lijeka protiv krivokletnika koji prisižu s rukom na Bibliji, Ustavu ili nekom drugom svetom dokumentu, da će kao svjedok časnog Suda govoriti istinu i samo istinu. Kod mnogih svjedoka istinito je u tom svjedočenju samo njihovo sramno ime. To je nedavno doživljeno na sudu u Zagrebu, u procesu protiv Branimira Glavaša, s današnjim potpredsjednikom Hrvatskoga sabora Vladimirom Šeksom, a sada i u Haagu kada je istinu o hrvatskoj politici svjedočio Jure Radić.
Sva je sreća da nisam istoga svjetonazora kao dotični Jure Radić jer bih ga se morao odreći. Mislim svjetonazora. Nikako ne želim biti tako veliki katolički vjernik kao što se ponosito deklarira Jure Radić nepoštivajući kao javna osoba zadnjih dvadesetak godina veći broj božjih zapovijedi!
Kada je započeo ovaj posljednji nesretni rat tamo negdje 1991. godine, kada su četničke horde počele pljačkati i paliti imovinu hrvtskog stanovništva po tzv. Krajini, kada su ubijali i protjerivali Hrvate s njihova ognjišta, doista sam počeo smatrati da su ti srbočetnici ljudi niže vrste. Oslobađali smo te okupirane prostore postepeno do operacije Oluje kada sam ponosno mogao reći da smo tek tada stvorili Hrvatsku. No, po uspostavi vlasti na oslobođenom prostoru dogodila se katastrofa koju je režirala hrvatska vlast.
Što se događalo na području današnje općine Plaški, to se isto događalo na svim oslobođenim područjima Hrvatske. U naselje Plaški doselili su se bosanski Hrvati koji su bili žrtve pokreta humanog preseljenja po scenariju Franje Tuđmana: mi vama hrvatske Srbe, vi nama bosanske Hrvate. U Jezero su naseljeni hvatski Hrvati, proleteri iz Zagreba, koji su došavši iz rata ostali bez posla jer su im firme u kojima su radili privatizirane i zatim likvidirane, a njihove podstanarske sobe zauzeli Hercegovci. Njima, proleterima, dodijeljene su kuće i oranice izbjeglih Srba s obećanjem da će nakon deset godina to postati njihovo vlasništvo! Obećano sjeme za sjetvu i mehanizaciju za obrađivanje oranica nisu nikada dobili i ljudi su nakon godine, dvije odlazili ostavljajući još veću pustoš u naselju i kućama.
Prije dolaska bosanskih i hrvatskih Hrvata većina kuća u Plaščanskoj dolini bila je opljačkana potpuno ili djelomično od strane uniformiranih ljudi. Ne znam da li su to bili vojnici, policajci ili civili u njihovim odorama, ali su kamioni kojima su odvozili opljačkanu robu bili i vojni i policijski i privatni, a prolazili su kroz policijske i vojne kontrolne točke! Ogromna poljoprivredna mehanizacija zaostala u dvorištima sortirana je u krugu tvornice papira Plaški i nestala u „zakonskom“ roku.
Bosanski Hrvati u Plaškom nisu se lovili posla jer nisu ni došli raditi; došli su popraviti krvnu sliku Plaščanske doline, preuzeti vlast u općini i živjeti od svih mogućih prinadležnosti što im je davala politika, Crveni križ i Caritas. Na Dan svih svetih 1997. godine išao sam kroz Plaški, a ispred crkve svete Ane Caritas ili Crveni križ je dijelio neke darove. Podmireni Hrvati produžili su do obližnje samoposluge po pivu, vino ili konjak i za pola sata orila se pjesma. Svi su ti ljudi katolički vjernici kao i njihov mecena Jure Radić.
A još neki dan, s vremenskim odmakom koji je mogao poslužiti za kajanje i kaštigu, Jure Radić u Haagu tvrdi da je nakon Oluje sve rađeno u svrhu povratka neokaljanih Srba, kako se pljačka i humano naseljavanje Hrvata provodilo samu u svrhu očuvanja materijalnih dobara do te mjere da ti čuvari nisu dozvoljavali da se povratnici usele u svoje kuće, premda su čuvari imali i rezervni položaj. I sve na očigled lokalne vlasti, državnog povjerenika Šterca i samog ministra obnove Jure Radića.

nedjelja, 21.02.2010.

OSNOVANO VIJEĆE ZA PREVENCIJU GRADA OGULINA

Vjerovali ili ne na službenim stranicama Grada Ogulina osvanuo je ovakav naslov:
Osnovano Vijeće za prevenciju Grada Ogulina
Utorak, 16 Veljača 2010 12:50 (ovo je kopija sa službene stranice)
Dalje slijedi: Odlukom od 9. veljače 2010. gradonačelnik Grada Ogulina Nikola Magdić osnovao je Vijeće za prevenciju Grada Ogulina i imenovao članove toga vijeća.
U Vijeće za prevenciju Grada Ogulina imenovani su:
- Nikola Magdić - gradonačelnik - predsjednika Vijeća
- Milan Sabljak- predsjednik Gradskog vijeća - član
- Vladimir Kubelka- zamjenik gradonačelnika - član
- Slavica Zubčić - pročelnica Upravnog odjela za stambeno komunalne poslove, prostorno uređenje i zaštitu okoliša - članica
- Željko Stipetić- načelnik Policijske postaje Ogulin - član
- Zagorka Kosanović - Općinska državna odvjetnica - članica
- Mario Vojvodić - predstavnik Prekršajnog suda - član
- Vesna Seljan - Milčić - ravnateljica Centra za socijalnu skrb - članica
- Zlata Kurelac - ravnateljica Doma zdravlja - članica
- Višnja Lipošćak - ravnateljica Gimnazije Bernardina Frankopana - članica
- MilanaPoljak - ravnatelj Obrtničke i tehničke škole - član
Iz ove moje žablje perspektive pročitavši ovu prijeteću odluku gradonačelnika Grada Ogulina posegnuo sam u Veliki rječnik hrvatskoga jezika (Vladimir Anić), zatim u Rječnik stranih riječi (Anić, Goldstein) i našao da je prevencija postupak, ukupnost radnji koje se poduzimaju da se što spriječi [ prevencija od zla, prevencija od požara, prevencija od krađe, prevencija od pušenja, od blagostanja, od odgovornosti, od pismenosti, bahatosti, pa, eto, i od Grada Ogulina].
Sigurno je da se ne bih potrudio napisati o tom izrazito „pismenom“ napadu na stoku sitnoga zuba čitave dvije kartice teksta da je naslov i popis članova toga vijeća napisao glasnogovornik jednoga Grada, koji je (glasnogovornik) bio milicajac, žandar ili murac. Ovo je morao napisati glasnogovornik Grada čiji gradski i županijski čelnici prate izradu kanalizacijskog sustava grada i uporno guraju kako je kolektor istoznačnica pročistaču, pa su neupućeni građani s pravom spojili svoje septičke jame na kolektor, sigurni da je to pročistač. Tako ih, naime, upućuju ti isti čelnici, govoreći preko radija i tiska, pa je sigurno da nisu građani krivi što kanjonom rijeke Dobre teku fekalije. Krivi su oni koje to smeta koji se bore za očuvanje ekosustava u onom donekle prirodnom obliku. A najviše je ogorčen EDO! EDO je „Ekološko društvo Ogulina“, koje sa svojim predsjednikom, po vokaciji i struci ekologom, ulaže nadljudske napore da ovaj grad privede prirodi, ma što to značilo. Agitira EDO ekologiju od dječjeg vrtića, osnovnih i srednjih škola, Crkve, do radija, tiskovine i otvorenih tribina. Predsjedniku EDO-a izlizale se cipele od putovanja Gradom, a jezik od uvjeravanja građana o ekokulturi.
Gradonačelnik je donio spasonosno rješenje za rasterećenje Ekološkog društva i za svoj Grad. Jednostavno ga je prevenirao! Zbog toga je i osnovao Vijeće, na čelu sa sobom, vijeće od jedanaest članova; svi s visokom stručnom spremom i najvišim položajima u politici, školstvu, socijalnoj skrbi i pravosuđu, kako bi prevencija Grada Ogulina bila potpuna i sigurna. A to znači da Grada Ogulina nije ni bilo i, što je najvažnije da se Grad Ogulin neće ni dogoditi.
S druge strane to znači da se ovih jedanaest podobnih, kao recimo jedanaest veličanstvenih, sprema organizirati pogreb nečega čega nije ni bilo, organizirati karmine za svoje birače koji su od njih očekivali procvat Ogulina i njegove okolice sa zdravom okolinom i još zdravijim okolišem. Oni uzvraćaju s jednim nepismenim pamfletom protiv nas birača od kojih žive, rugaju nam se jer su osjetili da su neprolazni, da su vječni i da naše pamćenje ne dopire do sljedećih izbora. Stoga predlažem da preostali građani izvan ovoga vijeća osnuju sa svim biračima tijelo za prevenciju od ovakve bahate vlasti i spomenutog vijeća. Dokazali smo na nedavnim predsjedničkim izborima da konačno znamo izabrati, a izabrani već mijenja ponašanje političara i ostalih javnih osoba. A ako je u ovom našem slučaju onaj koji je pisao Odluku, kopiranu na početku ovoga posta, pismeno ograničen, barem je jedan od ovih jedanaest članova morao reagirati i ispraviti ovu blamažu, čime bi se i prešutno ispričao svojim građanima za nanijetu mu uvredu.

nedjelja, 14.02.2010.

VALENTINOVO, DAN PRIVRŽENIH

Ako, rečete ili napišete nešto protiv aktualne lokalne vlasti, vi ne volite Ogulin, ako imate nešto protiv državne Vlade, ne volite Hrvatsku. Ako osudite ratni zločin koji je izvršio pripadnik Hrvatske vojske, vi ste izdajnik, rušite dostojanstvo Domovinskog rata, ako, nedajbože, kažete nešto protiv svećenstva ili Crkve, odmah ste ateist i protiv vjere. Sve su to zamjene teza jer tako odgovara vlasti, lažnim braniteljima i Crkvi. I tako se izvrće sustav vrijednosti jednog društva, pa se tako može dogoditi da poslije privatizacijske pljačke nakon dvadeset godina u jednom dioničkom društvu nestane oko 200 tisuća tona seljačke pšenice. I sada se ministar poljoprivrede „bori“ da spasi seljake, umjesto da nestane barem iz Hrvatske.
Upravo zbog svih tih pljački, zbog svih mogućih korupcija, dobro je došlo vrijeme između adventa i korizme u kojem treba zaboraviti sva nesuglasja, svu kakofoniju u životu i društvu te se prepustiti ljubavi. Posebni ljubavni dan zovemo Valentinovo koje, eto, pada baš na današnji dan; 14. veljače. Ali, tu budimo romantični. Don Živko Kustić, koji ima prava to reći jer je on grkokatolički svećenik, poručuje; U ljubavi se požuda, pohota, mora pretvoriti u požrtvovnu žudnju kojoj je više do toga da ljubljenoga usreći nego da sebe zadovolji. Požuda je bitno sebična, a ljubav je bitno nesebična.
Nije samo kršćanstvo našlo razloga da se ljubav posebno izražava u ovo doba godine. Do te spoznaje i potrebe došli su i pogani prateći prirodu i njene pojave. Ususret proljeću sve se pomalo budi; počinju kolati životni sokovi u flori i fauni, što znači i u čovjeku, bez obzira na spol. Valentinov kalendarski spomendan je baš u takvu vremenu, punom sokova i adrenalina i preporučljivom za svadbene svečanosti. Zato se u negdašnja, staloženija vremena, u tom razdoblju oko Valentinova najviše ženilo i udavalo. Tu je jedan od razloga zašto se baš Valentin štuje kao patron mladih, zaljubljenih, koji se spremaju na ženidbu, vjenčavaju "za Valentinovo" i po tome pamte taj događaj! - Manje se čuje, ali Valentin je općenito zaštitnik skladnoga braka i mladeži koja dorasta za ženidbu. Druga okolnost zašto je za patrona zaljubljenih odabran upravo Velentin jest sámo njegovo ime, koje znači zdrav, krepak, mlad... pa onda, naravno, takav svetac postaje i nebeski zaštitnik svih koji su mladi, žarka srca, razigranih osjećaja, u jednu riječ – zaljubljeni, puni ljubavi i erosa. Valentin budi i uspomene starijima. Zajedništvo i toplo gnijezdo dragi su svakome, bez obzira na životnu dob. Stoga je Valentinovo svima blagdan i za sve dan radosnijih osobnih susreta, iskrena čestitanja i svečanijega svjedočenja uzajamne privrženosti, piše u jednom izvoru oko ovoga ljubavnog kolopleta. Inače, Crkva smatra da je Valentin postao svetim zato što je bio tvrdoglav i smaknut po osudi rimskog suda.
Malo ću ovdje uvući i fra Zvjezdana Linića o kojem imam visoko mišljenje: „Što se svetog Valentina tiče, on se ipak ne bi složio da bude zaštitnik svega i svačega što mu se danas prišiva. Svaka čast iskrenoj ljubavi, u kojoj dvoje ljudi preuzimaju radosno odgovornost darovati se toj osobi u potpunosti. To je ono što mi kršćani zovemo brakom. Takvu će ljubav sveti Valentin sigurno pratiti i zagovorom štititi. Međutim, pod pojmom zaljubljenosti danas se, u tzv. hedonističkom svijetu, razumijeva mnogo toga što nema veze s odgovornom i životnom ljubavi.“ Hedonizam ne mora obvezno biti negativan stil življenja, niti obvezno na nečiju štetu, dodao bih ja.
„No, pogledajmo malo što je to sveti Valentin napravio da je zaslužio zamah mačem u visini vrata“, kazuje jedan bloger i nastavlja: „Tajno je vjenčavao rimske vojnike. Sad, prosječan katolik će ustati i fino istaknuti mučeništvo svetog Valentina, ali ja neću. Naprotiv ja ću svetog Valentina proglastiti neprijateljem obitelji koji je rušio svetu ustanovu rimskog braka i išao direktno protiv javnog morala i protiv vlasti cara. Nešto kao da danas neki tamo tip vjenčava pedere ili zaređuje žene.“
Zato crkvena doktrina ne zadire, niti dopušta spoznaju povijesnih činjenica, jer, vjera je jedno, a povijest nešto sasvim drugo. Uostalom, ovdje danas slavimo ljubav, eros, požrtvovnu žudnju kojoj je više do toga da ljubljenoga usreći nego da sebe zadovolji. Taj ljubljeni neka bude izabran po slobodnoj volji.
Zato hvala KUD-u Sveti Juraj iz Zagorja što se potrudio da svojim jučerašnjim nastupom u ogulinskoj gradskoj dvorani sa svojim gostima iz Belajskih Poljica i Lukavca kraj Velike Gorice, uoči Valentinova, potakne i produbi ljubav prema bližnjemu svomu, hvala i onoj curici koja je vodila pastoralnu konferansu, koja pojavom i glasom simbolizira ljubav. Ona je zapravo metafora upravo takve pastoralne ljubavi prema bližnjemu svomu. I daljnjemu.
I kao da stalno ponavlja: Volimo se, stoga, ma gdje bili!

nedjelja, 07.02.2010.

SANADEROV SINDROM ILI SANADEROV POUČAK

Duboko mi se u sjećanje usjekla jedna tv emisija o sljednicima iscjelitelja Brune Gröninga koji je relativno mlad, s 53 godine, morao umrijeti. Pred smrt je rekao da s njime ne odlazi moć iscjeljenja jer ona ostaje onima koji će to slijediti vjerujući da je iscjeljenje moguće ako se u njega (u iscjeljenje) vjeruje i bolesnik želi ozdraviti.
Bijaše to emisija „Na rubu znanosti“ onoga Krešimira Mišaka koji u svoje emisije dovodi doista rubne stručnjake, ali vrlo uvjerljive. Ovoga puta nije doveo stručnjaka, već izliječenu ženu od koje su već odustali liječnici našega zdravstvenoga sustava kojega je po novim regulama ustanovio četvrti jahač hrvatske apokalipse, Andrija Hebrang. Žena je bila gotovo oduzeta bolujući od menadžerske bolesti u fizičkom smislu. Nije se mogla gibati. Sve je krenulo od kralježnice, ali suprotno od onoga sindroma beskičmenjaka. Godinu-dvije na bolovanju, požalila se svojoj prijateljici, vjernici. Ova ju je pozvala na predavanje u kluba Brune Gröninga. Ja sam ateist i ne vjerujem u takvu terapiju opravdavala se menadžerka. (Ovo je i dokaz da dva suprotna svjetonazora mogu imati zajedničku crtu - prijateljstvo. To je, vjerojatno, ono – ljudsko.) Nema veze, ako ti bude dosadno, slobodno odeš, reći će prijateljica.
Kada su njih dvije stupile u prostoriju za terapiju i ugledale voditeljicu menadžerica je osjetila opuštanje. Nakon nekoliko rečenica voditeljice osjetile su se u prostoru pozitivne vibracije koje su ju prožimale tijekom predavanja. Vrijeme nije bilo primijećeno, ta dimenzija je nestala, htjede reći oboljela. Odlazila je redovito na terapije i ozdravila je za nekoliko mjeseci. Liječnici i njeni suradnici na poslu bili su zatečeni. U toj tv emisiji sažela je svu terapiju na jednu rečenicu; morate vjerovati u ozdravljenje i buditi se s pozitivnim razmišljanjem. S pozitivnim mislima. Ta žena je i danas ateist, ali vjeruje da postoje kozmičke sile koje mogu utjecati na svačije zdravlje, ako ih ima tko usmjeriti i, naravno, ako ih netko želi primiti.
Ova je žena htjela reći, uostalom kao i mnogi stručnjaci, da i fizičke boljke dolaze iz mozga, radi mentalnog poremećaja. A mentalni poremećaj nije teško doživjeti. Dovoljno je da vas cijenjena ili voljena osoba povrijedi, ponizi ili napusti, i sve vam pođe po zlu; od jutarnjih negativnih misli, dnevnih frustracija do noćnih mora.
A dnevne frustracije dolaze s ruba znanosti, s ruba pameti i s ruba naše demokracije. Eto, Ivu Sanadera nije napustila voljena osoba, njega smo svi voljeli; od Jadranke, preko barba Luke i Šeksa - do pučana. Njega je napustila samo sreća. I to zbog bahatosti i kukavičluka. Jer sreća prati hrabre. Možemo mi sada naklapati kako su ga primorali Europljani, slušati bljuvotine Šeksa, Jandrokovića ili Hebranga, ali Sanader je pao od neizlječive bolesti koju ni kozmičke sile ne mogu izliječiti. Mogao je ići i na predavanja sljedbenika Brune Gröninga, ništa mu ne bi pomoglo jer on ne može više pozitivno misliti ni u bilo koje doba dana i godine. On je zatrovan HDZ-ovom ideologijom, opijen moćima vlasti, bahat i lijep. Načeo ga svojedobno Mislav Bago kada je onako mrtav-hladana uporno ponavljao jedno te isto pitanje, a ovaj nikako da odgovori. Slomila ga je ta emisija i od tada je počeo njegov pad. Zato će Mislav Bago zauvijek ostati hit novinar HRT-a.
Kako je Sanader (na sreću) napustio svoj narod u najtežem trenutku njegove novije povijesti, tako je pokušao i Lino Červar, još jedan HDZ-ovac, napustiti svoje društvo u najnezgodnijem trenutku. Pred polufinalnu utakmicu naše rukometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u Austriji. Da taj nehumani čovjek nije tako postupio možda bi Hrvatska i postala prvak Europe, premda dosegnuti finale na takvom natjecanju nije uspjelo nikomu do - nama i Francuzima. Fantastičan uspjeh ali, zar ne bi htjeli do kraja? Tu se preprečio jedan Lino Červar koji je, doduše, puno napravio za hrvatski rukomet, ali je podlegao bahatosti svojega ega i svoje stranke.
U jednoj otvorenoj emisiji Radio Sljemena jedan je slušatelj postavio svima nama pitanje: da li je potez Line Červara u presudnom trenutku na europskom prvenstvu Sanaderov sindrom, ili je potez Line Červara Sanaderov poučak? Pitanje kojega treba shvatiti ozbiljno i predvidjeti tko je sljedeći.
Drugi slušatelj ispričao je anegdotu: Premijerka i ministar financija raspoređivali su dodatna sredstva iz proračuna. Dječjem vrtiću za standard dodati još pet tisuća, a lepoglavskoj kaznionici pet milijuna, odluči premijerka. „Zašto tako velika razlika?“, pita Šuker. „Pa zar ti misliš u dječji vrtić kad napustiš Vladu“?, odgovori protupitanjem Jadranka.

<	veljača, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv