Nisam ja veći katolik od pape, nisam ni pametan general nakon boja, niti sam sada hrabar kada je hrvatska demokracija dosegla takvu razinu da i protiv predsjednika države možeš slobodno pričati tračeve, samo od straha da se ovo društvo ne upristoji čemu teži svjetonazor novoga predsjednika. Sve ovo što ću danas reći rekao sam nebrojeno puta još 1996. i narednih godina. Tada sam očekivao da će me stići ruka „pravde“ jer su vremena bila bremenita, trusna, nacionalistička. Preživio sam, ali se danas osjećam nesigurnije nego onda i osjećam se još uvijek posramljeno, posebno nakon ovoga istupa Jure Radića na Haškom sudu. Jure je Radić bio potpredsjednik Vlade i ministar obnove Nove Hrvatske onih ratnih i poratnih vremena i bio je zapravo politički egzekutor ideja pokojnog Oca nacije. Taj politički egzekutor bolesnih ideja Franje Tuđmana montirao je Hrvatima klatno ljage i srama koje će iznad Hrvatske klatiti vječno. Vječno, jer bih želio da Hrvatska toliko i živi. Za mene će ona doista biti vječna, premda se bojim da će Slavko Kulić, naš poznati stručnjak za mnoga neriješena pitanja današnje Hrvatske, biti u pravu kada predviđa da će s ovakvom političkom garniturom Hrvatske i Hrvata nestati za 50 godina. A mene tada vjerojatno više neće biti!
Očito je da ni taj Haški sud nema lijeka protiv krivokletnika koji prisižu s rukom na Bibliji, Ustavu ili nekom drugom svetom dokumentu, da će kao svjedok časnog Suda govoriti istinu i samo istinu. Kod mnogih svjedoka istinito je u tom svjedočenju samo njihovo sramno ime. To je nedavno doživljeno na sudu u Zagrebu, u procesu protiv Branimira Glavaša, s današnjim potpredsjednikom Hrvatskoga sabora Vladimirom Šeksom, a sada i u Haagu kada je istinu o hrvatskoj politici svjedočio Jure Radić.
Sva je sreća da nisam istoga svjetonazora kao dotični Jure Radić jer bih ga se morao odreći. Mislim svjetonazora. Nikako ne želim biti tako veliki katolički vjernik kao što se ponosito deklarira Jure Radić nepoštivajući kao javna osoba zadnjih dvadesetak godina veći broj božjih zapovijedi!
Kada je započeo ovaj posljednji nesretni rat tamo negdje 1991. godine, kada su četničke horde počele pljačkati i paliti imovinu hrvtskog stanovništva po tzv. Krajini, kada su ubijali i protjerivali Hrvate s njihova ognjišta, doista sam počeo smatrati da su ti srbočetnici ljudi niže vrste. Oslobađali smo te okupirane prostore postepeno do operacije Oluje kada sam ponosno mogao reći da smo tek tada stvorili Hrvatsku. No, po uspostavi vlasti na oslobođenom prostoru dogodila se katastrofa koju je režirala hrvatska vlast.
Što se događalo na području današnje općine Plaški, to se isto događalo na svim oslobođenim područjima Hrvatske. U naselje Plaški doselili su se bosanski Hrvati koji su bili žrtve pokreta humanog preseljenja po scenariju Franje Tuđmana: mi vama hrvatske Srbe, vi nama bosanske Hrvate. U Jezero su naseljeni hvatski Hrvati, proleteri iz Zagreba, koji su došavši iz rata ostali bez posla jer su im firme u kojima su radili privatizirane i zatim likvidirane, a njihove podstanarske sobe zauzeli Hercegovci. Njima, proleterima, dodijeljene su kuće i oranice izbjeglih Srba s obećanjem da će nakon deset godina to postati njihovo vlasništvo! Obećano sjeme za sjetvu i mehanizaciju za obrađivanje oranica nisu nikada dobili i ljudi su nakon godine, dvije odlazili ostavljajući još veću pustoš u naselju i kućama.
Prije dolaska bosanskih i hrvatskih Hrvata većina kuća u Plaščanskoj dolini bila je opljačkana potpuno ili djelomično od strane uniformiranih ljudi. Ne znam da li su to bili vojnici, policajci ili civili u njihovim odorama, ali su kamioni kojima su odvozili opljačkanu robu bili i vojni i policijski i privatni, a prolazili su kroz policijske i vojne kontrolne točke! Ogromna poljoprivredna mehanizacija zaostala u dvorištima sortirana je u krugu tvornice papira Plaški i nestala u „zakonskom“ roku.
Bosanski Hrvati u Plaškom nisu se lovili posla jer nisu ni došli raditi; došli su popraviti krvnu sliku Plaščanske doline, preuzeti vlast u općini i živjeti od svih mogućih prinadležnosti što im je davala politika, Crveni križ i Caritas. Na Dan svih svetih 1997. godine išao sam kroz Plaški, a ispred crkve svete Ane Caritas ili Crveni križ je dijelio neke darove. Podmireni Hrvati produžili su do obližnje samoposluge po pivu, vino ili konjak i za pola sata orila se pjesma. Svi su ti ljudi katolički vjernici kao i njihov mecena Jure Radić.
A još neki dan, s vremenskim odmakom koji je mogao poslužiti za kajanje i kaštigu, Jure Radić u Haagu tvrdi da je nakon Oluje sve rađeno u svrhu povratka neokaljanih Srba, kako se pljačka i humano naseljavanje Hrvata provodilo samu u svrhu očuvanja materijalnih dobara do te mjere da ti čuvari nisu dozvoljavali da se povratnici usele u svoje kuće, premda su čuvari imali i rezervni položaj. I sve na očigled lokalne vlasti, državnog povjerenika Šterca i samog ministra obnove Jure Radića.
Post je objavljen 28.02.2010. u 07:00 sati.