Maksova maksimala

nedjelja, 31.08.2008.

ZAŠTO JE dr. ŠIMIĆ ZBRISAO IZ HTVATSKE ?

Teško je nama zaključiti tko je izmislio dvostruko državljanstvo i zbog čega uopće? Neki kažu da je to od preokreta 1991. godine pogodovalo vladajućoj stranci no, kako znamo da je tada vladajuća stranka bio HDZ koji je sve svoje napore polagao na dobrobit i blagostanje hrvatskoga puka, jasno je da je i dvojno državljanstvo bilo u interesu toga puka, narodnih masa, kako bi rekli nekadašnji komunisti koji su isto vladali u ime naroda. Praktički se ništa nije promijenilo; i jedna i druga vlast je zbog naroda, i jedna i druga vlast je za narod, u jednoj i drugoj vlasti, pače, isti su ljudi. Razlika je samo u nijansi. Oni prijašnji borili su se za Hrvatsku u Jugoslaviji, a ovi današnji za Hrvatsku u Europi. Moderna vremena neka.
Tu dolazi do jednog apsurda; dok Europska unija briše granice između svojih država, dotle se Hrvatska opasala granicama kojih nije bilo. Hrvatska je odjednom postala samostalna republika s najdužim granicama u odnosu na svoju površinu, ako se izuzme pomorsko i zračno dobro. No, kao pandan srpskoj maksimi da se svaki srpski opanak ima da nađe u jednoj državi, HDZ je izmislio drugu maksimu; da svatko u svijetu koji misli da je Hrvat mora imati dvostruko državljanstvo; ono normalno od države kojoj plaća porez i - hrvatsko. Komparativne vrijednosti takvog Hrvata sastoje se u tomu da novčano podupire HDZ i da glasa za njega na državnim i lokalnim izborima. Mašala, reći će crnogorski Hrvati. Oni koji ne znaju hrvatski reći će: Greatest Shits ili, Hazenfefer, barem.
A sada, koje su posljedice dvojnog državljanstva osim što takvi državljani glasaju za HDZ? Pa, pozitvna posljedica je da se takav dvostruki državljanin ne može izručiti niti jednom sudu izvan Hrvatske ukoliko se ogriješi o pozitivne propise dotične države! Time se dokazuje da se Hrvatska, pored zajedničke globalne borbe protiv terorizma, približila i svjetskoj globalizaciji, odnosno internacionalizaciji, održivoga razvoja temeljenog na međunarodnoj mafiji.
Svi smo, naime, znali da će dr. Ognjen Šimić, kao uostalom i Gotovina, Zagorec, ili Petrač, pobjeći iz Lijepe naše jer su to pragmatični potezi domaće mafije, a da se svi izručuju samo u trenutku kada to odgovara aktualnoj vlasti, ako je ona HDZ-ova. Zato je i Šimić obaviješten na vrijeme kakva će biti presuda, nikako ne mislim da ga je obavijestila sutkinja Ika Šarić, jedina hrvatska vertikala pored guvernera Hrvatske narodne banke Rohatinskog i donekle predsjednika Mesića.
Istinabog, ovih se dana spominje Ante Jelavić i izvjesni Bender da se zbog dvojnog državljanstva bezbrižno šeću po Hrvatskoj, mada su u Bosni i Hercegovini osuđeni na deset godina robije zbog pljače novca u nekoj mostarskoj banci, koji je novac bio namjenjen razvoju Hercegovine. Otkad smo prigrlili te naše Hrvate iz dijaspore nisam nigdje pročitao da je neki medij rekao čiji su to novci bili u toj banci za razvoj, koje su opljačkali ti lopovi koje štitimo. A te novce u Hercegovinu poslala je Republika Hrvatska iz svoga proračuna kojega pune samo hrvatski državljani - svih provenijencija s jednostrukim državljanstvom. I sada; umjesto da smo i mi uhapsili toga Jelavića i dodali mu još deset godina robije zato što je, gad, opljačkao naše novce, mi smo mu dali utočište. Ne smije se, naravno, zaboraviti da je Ante Jelavić bio predsjednik HDZ-ove ispostave u Hercegovini, da je postavljen ukazom predsjednika Republike Hrvatske i da je odradio posao koji mu je povjeren, i to upravo onako kako to priliči pravom domoljubu, rodoljubu ili naprosto – dragoljubu.
Zašto onda zamjeriti nekom Šimiću koji je dostojno odigrao rolu borbe aktualne vlasti protiv korupcije u koju je umočen sam njen vrh. Na koncu, taj novac kojega je pobrao čovjek s Hipokratovom prisegom nije od svih poreznih obveznika, već samo od bolesnih!
Ova vlast je bez obraza ostala još zadnjih godina prošloga stoljeća.

nedjelja, 24.08.2008.

IMA, IMA JOŠ NADE ZA NAS

Zahvalio bih Argusu na sadržajnom komentaru prošloga posta ali bih volio da se ponudi neki izlaz iz ovakve političke, socijalne i moralne zbilje ovoga društva pa i svjetskog poretka u cjelini. Jest da stoka sitnog zuba prežima travu koju mu nude genijalci kao što su Kerum i ostali vlasnici trgovačkih lanaca, ali i političari koji su kao okvire modernog življenja postavili davnih početaka devedesetih godina prošloga stoljeća; tezu da je za Hrvatsku i Hrvate najbolje da se 200 obitelji obogati na tuđi račun i da u gospodarskom smislu vode ovo društvo, a u političkom smislu za vođenje države to je riješeno s podobnim ljudima bez svojega stava. Važno je imati Velikoga Vođu.
A Veliki Vođa je rođeni političar, vrlo inteligentan, mada neka velika inteligencija i nije neophodna da se pogodi što tom sitnom zubu treba reći. I činiti, čak. Tranzicijski period od onoga sistema na ovaj sustav prošao je katastrofalno. Kapitalizam, sam po sebi apsolutno dehuman, shvaćen je ovdje doslovno. Stjecanje kapitala po svaku cijenu, bez ikakvih skrupula, bila je formula primitivizma pa su nam i naši kapitalisti mahom primitivci poduprti mafijom i korumpiranim političarima uništili svaki smisao odgovornog rada i dostojanstva radnika.
Takmičeći se među sobom tko će kupiti skuplji auto, veću jahtu, ljepšu vilu, tajkuni su podigli „ugled“ hrvatskog građanina u svijetu, pa prosjek primanja po glavi stanovnika i nije tako loš, s time što radnik može ljetovati na moru samo kao najamni konobar, kuhar ili sobar za 300 eura mjesečno uz 16 satno radno vrijeme, uglavnom bez plaćenih doprinosa u zdravstveni i mirovinski fond.
Radnik koji je oduvijek stvarao društvene vrijednosti ponižen je ne samo od poslodavca i vlasti koji od njega žive, već je napušten i od sindikata. Još i danas se spominje kako je negdašnji sindikat bio zadužen za svinjske polovice i organiziranje sindikalnih izleta, ovaj današnji nije zadužen ni za šta. Prijašnji sindikat nije trebao štititi radnika jer ga je štitio zakon, a današnji je slizan s vlašću pa nerijetko njihovi čelnici i odlaze u stranke, većinom vladajuću. Što očekivati od povjerenika sindikata s ogromnom plaćom, a i samoga sindikata, nego se ispisati iz njegova članstva. Pa s tom članarinom plaćati barem komunalnu naknadu.
Čitajući subotnje novine ipak se pojavila izvjesna nada u promjene razmišljanja mladih ljudi koji napušteni od svih i nezaposleni traže spas. Za sada u Mreži anarhosindikalista (MASA) osnovane pred pola godine u Zadru s proširenjem na Pulu, nadajma se i dalje. Mladi su to ljudi, dvadesetgodišnjaci, ali eto, sazrijeli da uvide kako su radnici potplaćeni, neplaćeni, vrijeđani, izmoždeni, isfrustrirani napredovanjem poslušnika i gunđaju protiv nehumanih uvjeta na poslu. Kažu da ljudi žive u velikoj zabludi jer da Hrvatsku čini radni narod, a državu lopovi i paraziti, dok je recept kapitalizma apatija s televizijom, puno zabave i malo razmišljanja svojom glavom.
Nije li to izvrnuta teza današnjih vlastodržaca koji su to isto govorili za prošli sistem? Tko je u pravu trebala bi dati otvorena rasprava o tomu zašto se danas u prosjeku teže živi nego pred dvadesetak godina, te gdje su griješili Ivan Supek, Branko Horvat, Ante Marković i ostali napredni ljudi svoga vremena.
Do tada dajmo podršku novom valu mladih ljudi koji daju začin kritičnoj masi jer nemaju što izgubiti. Dostojanstvo im i tako još nitko nije priznao pošto nisu potomci tajkuna i političara.

nedjelja, 17.08.2008.

OVČJI TOROVI I SRPSKE KUĆE

U Novom listu od 11. kolovoza 2008. godine Zorana Lazinica osvrnula se na obnovljene srpske kuće u Ravnim kotarima koje su još jednom nakon Oluje devastirane i onesposobljene za korištenje, a neke služe za ovčje torove. Srpski živalj koji se trebao vratiti u te kuće nije uspio; stoga jer nemaju stambenih uvjeta zbog uništenja i, zbog straha po zdravlje i život. No, ako nam je 1991. rat bio nametnut, tko 17 godina nakon početka i 13 godina po njegovu svršetku nameće novi rat. On na područjima u kojima je miješano stanovništvo, misli se samo na hrvatsko-srpsku smjesu, nikada nije ni prestao. Zašto?
Čitavi rat provodio sam gotovo svaki dan na prvoj crti bojišnice puno više i puno teže nego mnogi mobilizirani vojnici, ili dragovoljci koji su se lovili semafora i intendantske službe za nabavku i distribuciju hrane, a otkupljivali jedno te isto zelje tri puta. Do svršetka rata bio sam s ove strane bojišnice, a nakon toga s druge strane. I dok sam se s ove strane zgražao što to pravoslavni mentalni sklop može smisliti da unesreći drugoga više nego što namjerava usrećiti sebe, dotle sam se nakon Oluje beskrajno sramio što su to učinili od hrvatsva ti profesionalni Hrvati.
Nikada nisam ni pomislio da se može odigrati takav scenarij s tom nesretnom SAO Krajinom i siguran sam da ni sami kreatori te tvorevine nisu u to vjerovali. To je bilo jednako iluzorno kao i Herceg-bosna u Bosni i Hercegovini. Ali porušiše četnici naše kuće, porušismo mi nakon Oluje njihove. Opljačkaju oni nas, opljačkamo mi njih. I, gdje smo sada. Koja korist? Sjetih se staroga ličkog vica o Dani i Mani. Vraćali se oni kući iz legije stranaca i na Kapeli nagaziše na govno. Dane, bi li ti pojeo ovo govno za 100 maraka? Bi', odgovoti Dane i zaradi 100 maraka. Nakon izvjesnog vremena naiđu na još jedno. Mane, bi li ti pojeo govno za 100 maraka? Bi', odgovori Mane i dobi 100 maraka. Nakon izvjesnog vremena sjeti se jedan od njih pa reče: Svak od nas pojeo govno, a zaradili nismo ništa. E, al' napravismo prometa 200 maraka!, dočeka drugi.
Bio sam ponosan na Oluju, i još sam ako se ne dokaže drukčije, bio sam ponosan iza Oluje što se na našem području nije ubijao pravoslavan živalj, ali ću ponoviti da ću se do smrti sramiti pljačke i uništavanja svega što je „srpsko“, pa čak i pasa. Uživo sam gledao u Kuniću kako uniformirani ljudi skidaju pokrov i stolariju s Dragomirove kuće, doživio sam kako iz kuće 21 u Jezeru odvoze dosta dobar namještaj u vojnom kamionu pred policijskim operativcima. Suvlasnik te kuće i namještaja bio je Šubarić, Hrvat iz Slavonije, pa kada je zavapio: „Ljudi zašto i meni, ja sam Hrvat, a oni odgovoriše: A što si se onda udao za četnikušu?! A znam da je barem 50% tih ljudi; ili iz miješanih brakova, ili su i sami u miješanom braku.
A sada ono o ovčjem toru. Ovom narodu ne želi se reći istina. Ne samo zato što je ona bolna, već i stoga da se može s njom manipulirati. Porušene hrvatske kuće sanirala je Hrvatska ni jednom ne tražeći da to saniraju rušitelji. Spaljene srpske kuće izgradila je Hrvatska ne pitajući da li će se vlasnici doista useliti ili ju prodati. Današnje rušenje i pljačkanje kuća koje se plaćaju iz proračuna što ga pune i ovi vandali koji sramote sebe, državu i mene, teži je zločin no što je bio tijekom rata kada se to moglo „opravdati“ osvetom ili zanesenošću. A ovaj zločin proizlazi iz sporosti Vlade s obnovom kuća, zbog kočenja povratka poštenih ljudi od strane vlasti i mafijaškim odnosom Agencije za promet nekretnina koja rukovodi u dobrom dijelu i poslovima i sredstvima. Nadalje, Vlada obnavlja i kuće onih koji su se borili na četničkoj strani ne provodeći pravnu proceduru oko toga, što dodatno iritira dobar dio hrvatskog stanovništva koji nosi otvorene rane iz prošloga rata. Nije to opravdanje za vandalizam ali, gdje je opravdanje vlasti da, recimo, zaposli u hrvatskoj policiji Srbina koji ima boravište u Srbiji i svaki dan putuje tamo! U ovoj državi - opće je rasulo.

nedjelja, 10.08.2008.

PLINOFIKACIJA OGULINA

Negdje oko 1998/99. godine tadašnji gradonačelnik Ogulina izjavio je za medije, istinabog samo lokalne, da će za godinu dana Ogulin biti opskrbljen plinom iz jadranskih plinskih bazena. Eto, nije prošlo ni desetak godina, a vizija gradonačelnika samo što se nije ostvarila. Plin nam je na dohvat ruke, tu u Galgama. Fali samo gradska mreža, priključni ventili, kućna instalacija i aparati koji su spremni plin prihvatiti.
Političar, kao ni zdravstveni radnik ili prosvjetar, ne može biti svak. Svi ljudi ovih struka moraju to biti po vokaciji. To se ne da naučiti, može se samo kroz strukovne škole usavršiti.
Tako prosvjetni radnik mora imati debelu kožu kako bi se mogao oduprijeti roditeljima loših đaka koji ga vrijeđaju uvjeravajući ga da njihov mezimac zna puno više od neke tamo dvojke ili asa, recimo, te da je on, profesor, veslo sisao dok je pripremao diplomski rad iz pedagogije.
Zdravstveni radnik (djelatnik), posebno liječnik, mora imati dobar želudac kako bi mogao pregledati smrskonoga nesretnika kojega su upravo izvukli ispod automobila nekog tajkuna ili njegova potomka, koji je sa 160 na sat projurio korzom nekog gradića pod utjecajem droge bolje kvalitete od one koju troši sam ministar zdravstva.
Političar, pak, može završiti višu večernju, ili visoku noćnu uzaludnu školu i biti savršen, ali mora imati; urođen smisao i za demagogiju - pored debele kože i dobrog želuca. Demagogijom se služi da uvjeri glasačku masu kako je pametan, deblu kožu kako bi mogao bez posljedica saslušati argumente političkog protivnika, a dobar želudac da ne povrati po sebi kada si prevrti snimku svojih intervjua i svakodnevnih izjava. Takvom demagogijom može začepiti usta svim predsjednicima Mjesnih odbora; Salopeka, Ribarića, Zagorja i Desnerica kojima su ceste razrovane kao da će se brzo proširiti i asfaltirati, a bit će razrovane još par godina dok se ne operu svi oni novci iz gradskog proračuna koji se ne mogu potrošiti, već se prenašaju iz godine u godinu. I sve dok gradonačelnik ne dobije plavu zastavicu zbog smanjenja nesreća u prometu na tim cestama na kojima se (bez ograničenja brzine) vozi 5 km na sat. Zastavicu će mu uručiti fra Marijan prilikom misnog slavlja na otvaranju župne crkve u Kučinićima.
Kada pozavršavamo sve razrovane ceste može se demagoškim kliktajima preći na plinofikaciju jedinice lokalne samouprave, Grada Ogulina, opsežnim radovima na gradskoj mreži po onim istim prometnicama koje smo nedavno sanirali nakon polaganja kanalizacijskih kolektora do nevidljivog pročistača. Upravo su mi dojavili da taj pročistač tamo u Dražicama ipak postoji. Nije da je baš biološki, ali je upojni, jer se tobože u njega slijeva samo oborinska voda, a nikako fekalna. No, to doista nije teško provjeriti. Treba, a moguće je u dva dana, obići sve položene kanalizacijske cijevi i utvrditi da li je tko spojio svoju septičku jamu na taj cjevovod. Troškove toga utvrđivanja platile bi one pravne i fizičke osobe koje su se protuzakonito priključile. Treba, naravno, početi od poduzeća u vlasništvu Grada; Vodovoda i kanalizacije d.o.o.
Ovo o nevidljivom pročistaču zaraslom u gloginje asociralo me na onu tv emisiju pokojnog Drage Bahuna „Skrivena kamera“ kada je na današnjem Jelačić placu prodavao nevidljive ribice. „Hoćete li u paru, ili dva mužjaka?“, pitao bi Bahun. „Pa dajte mi par da se mogu razmnožavati“, odgovorila je jedna mušterija.
Naprosto se nadam da će se i u Ogulinu pojaviti nevidljiva ženka pročistača koja bi se s ovim već postojećim upustila u kopulacijski odnos i umnožila tu nasušnu instituciju.
No, što se tiče same plinovodne gradske mreže i njenog ukapanja ispod kolnika ili pločnika ulicama grada u razgovoru s predstavnicima Montcogima d.o.o. u karlovačkom Logorištu gdje vrše montažu plinovoda za tu poduzetničku zonu, saznajem da su ti specijalisti, i gotovo monopolisti za te radove, upozoravali gradske vlasti Ogulina da se prilikom izrade kanalizacije u Ogulinu postave odmah i plinovodne cijevi. To upozorenje iskoristio je samo onaj gradonačelnik koji je bio za vrijeme polaganja cijevi na potezu od Hačka do semafora. Nakon toga je upozorenje promašilo cilj. Valjda novi gradonačelnik i njegovi sufleri znaju kako se to radi.

nedjelja, 03.08.2008.

I ŠTO NA SVE TO REĆI ?!

Što su to zapravo poduzetničke zone i komu one služe? Toliko smo se toga naslušali oko poduzetničkih zona na bezbroj mjesta u Hrvatskoj pa tako i o Logorištu tamo negdje oko Karlovca, Duge Rese, gdje li, pa neki dan čuh od načelnice Općine Plaški da je perspektiva plaškog gospodarstva u poduzetničkoj zoni na području nekadašnje tvornice celuloze Simo Dimić, a ponosno na web stranicama Ogulina stoji podatak da se oko poduzetničke zone u Otoku Oštarijskom (Grad Ogulin) uspješno borimo već punih deset godina i da na tom području; „u Zoni već svoje djelatnosti obavljaju sljedeće tvrtke: Semmelrock, OG Grafika d.o.o. i HAC d.o.o.“ !!!. Pa kada na web stranici stoji ono: „U Zoni već svoje djelatnosti obavljaju...“ zvuči dosta groteskno u pravom smislu toga značenja (nisam našao bolju riječ). Za punih deset godina već tri tvrtke. Pa - ne mo'š vjerovat. Inače ni jedna od tih spomenutih zona ne funkcionira zbog toga što općina, grad ili županija nisu napravile svoj dio posla – infrastrukturu. Zato ih sve češće i zovu – zone sumraka.
Nakon neuspješnih misija dvoje prethodnih direktora te zlatne koke ogulinskog gospodarstva, došao je mladi, perspektivan kadar. Ništa više nije kao prije. Pršte na sve medijske strane i podloge kako je konačno krenulo oštrije, u šestoj brzini. Rezultat svega je ogromno zanimanje raznih tvrtki koje će proizvoditi i obrađivati gumu, drvo, brvnare razne, bravariju i sve bi trebale uskočiti na područje koje je idealno povezano s autocestom, željeznicom, budućim odlagalištem smeća, geografskim položajem u centru Lijepe naše. Za poduzetničku zonu postoji i urbanistički plan uređenja na nekih 98 hektara kojim je utrt put idealnom funkcioniranju po pitanju infrastrukture; razgranata interna cestovna mreža, novi željeznički kolosijek u sam centar, vodovod s odgovarajućim pritiskom, kanalizacija s pročistačem, elektronapajanje s javnom rasvjetom, plinska instalacija, - sve osim zračne luke za manje zrakoplove i helidroma za veće zrakomlate.
Kada za koji mjesec ova infrastruktura bude u funkciji nema razloga da se oduzme optimizam novom direktoru, ali i budućim radnicima, uglavnom Ogulincima, koji će svoje nimalo skromne prohtjeve za plaćom od kojih dvije-tri tisuće eura ubirati u novim tvornicama koje će nicati za tri mjeseca kao trgovački lanci Konzuma, Lidla, Bille, Plodina i domaće Zvijezde.
Zato se direktor javlja svaki čas na Radio Ogulinu da razbuca ljetnu shemu kupanja na Sabljacima i pripremi stanovništvo Ogulina na svojevrsnu radnu erekciju i kupovni orgazam zasnovan na europskim plaćama u novim prilikama.
Izvjestan problem stvara vakuum u projektantskom smislu jer tolika potražnja za projektnom dokumentacijom iziskuje i povećani kapacitet ovlaštenih projektanata. Radi sigurnosti u kvaliteti i brzini izrade projektne dokumentacije vodstvo poduzetničke zone odabralo je tzv. dvorskog projektanta koji bi preuzeo gotovo svu brigu o toj djelatnosti i izrežirao kvalitetu, brzinu i optimalne cijene tih proizvoda.
Zato se na Radio Ogulinu vrtio audio spot o mladom vrhunskom arhitektu koji će i sam kupiti zemljište i izgraditi poslovni centar s arhateljeom u potkrovlju centra i zapošljavati svu ogulinsku kremu tehničke naobrazbe. Odabirom dvorskog projektanta izbjegava se procedura natječaja i sve to brže funkcionira bez bojazni o pojavi korupcije.
A zbog brzine izrade raznih dovola za građenje ne bi bilo zgorega da se direktor dosjeti osnovati posebnu režijsku grupu pri tijelu graditeljstva koja bi prema kapitalističkim regulama bila plaćena po stranici takvoga dokumenta kako, uostalom, bivaju plaćeni i projektanti po kilaži projekta. Naravno – sve prema novom Zakonu o prostornom uređenju i gradnji te urbanističkom planu zone sumraka.

<	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv