JEBEM TI SVE.

idemo malo plakati

Ne mogu vjerovati, već je došao dan gdje te jednostavno moram istresti iz svoje glave na papir ili blog, da bih te u sljedećih mjesec dana mogla skupljati i ispočetka kolekcionarski se družiti sa sjećanjima.
Ne mogu te prestati sanjati, to je istina. Budim se svaki put s tobom u mislima. Kroz dan, kroz večer pa opet kroz snove. Već je to postalo normalno. Niti ne brinem se više, mislim, ne mogu puno promijeniti. Mogu odlučiti samo kako ću se osjećati u vezi toga.
Odlučila sam prihvatiti to jer, rekli su, vrijeme čini čuda i vrijeme će proći. Stvari će se promijeniti, pa tako... što prije to prihvatim, možda vrijeme ubrzam.
Istina je, muka mi je. S vremena na vrijeme te se sjetim u krivom trenutku. I često vidim svoje najdraže kako se troše jedan na drugog, kako se svađaju, prepiru pa se u drugom trenu maze i ljube, a ja bi samo tebe htjela vidjeti. Pitati eventualno, kako si?
'Sad mi je lakše nekako!' vjerojatno bi rekla.
Da, plače mi se stalno zbog tebe i sve je sjebano u vezi tebe i ne volim vidjeti druge dok se vole. Tak, sranje, idemo dalje.



Govore mi da im ne dopuštam blizu. Šta, toliko se vidi da sam zatvorena? Jebiga, ne znam drugačije očito. Niti mi se neda upoznavati ljude da bi ne znam što imala s njima. Tu si, tu smo, potrošit ćemo vrijeme zajedno, ali nemoj me siliti na išta drugo jer više nikad nećemo otići na kavu. Ne volim dok ljudima ne dajem šanse, a jedino sam to i naučila.