Razmišljam koliko stignem, imam sve manje vremena za sebe. I to me čini još više nervoznom.
Živim za Trenutke. Nisam sigurna u ništa, a želim vjerovati u sve.
Čudan je to osjećaj. Želim, a kao da mi je ručna povučena cijelo vrijeme. Kočim. Zaustavljam se. Što imam manje vremena za sebe, manje sam sigurna u svoje riječi. Zato ne govorim. Šutim i čekam trenutak za sebe. Čekam da stignem razmisliti. Čekam da se ne zaletim.

Pokušavam uhvatiti trenutak, nanositi boje jednu na drugu i izraziti ono što osjećam. Gubim inspiraciju. Osjećam nedostatak riječi.

Svakim danom sam sve manje sigurna u sebe. Zamišljam one užasne trenutke kad ću možda morati reći da postigla ono što sam željela. Neugodnost. Sram i još manje vjere u sebe.

Imam krive slike stvorene i glavi i ne pokušavam ih ispraviti. Kao da postajem neki teški mazohista. Razumjela bi to da mi treba neka posebna doza pažnje, ali, stvarno, ne treba.

Trebam SEBE. Gubim se, ne osjećam da sam prisutna. Možda, možda to jednostavno ide s odrastanjem. Gledam u prošlost i pokrivam se preko očiju. Još samo u kapljicama vidim ostatke sebe. I, ne mogu reći da mi smeta. Jer, eto, to su one krive slike.

Čitam, a ne vidim. Izgladnjujem se i postoje trenuci u kojima sam tako tupavo površna. Ali kao da uživam u tome. Zamišljam gdje, kako, što ću završiti za 10godina.
Osjećam se tako glupo. Ne veselim se pravim stvarima. Veselim se počupanim obrvama i kovrčama na kosi. Veselim se svakom milimetru koji se suzim. Veselim se svakom gramu koji smršavim. A želim gledati u zvijezde i željeti vrištati od ljepote i užitka. Želim vidjeti sunce, želim ga osjetiti, a ne dopustiti da mi prolazi kroz prste. Želim vidjeti osobu, a ne gledati kroz nju.
Kao da postajem ograničena. I ne osjećam se dobro. Samo želim stvoriti tipku 'repair' i kliknuti.

Možda je ovo samo privremeno.